Da li više nade polažemo u Trampa nego u sv. Sergija Radošnješkog ili sv. Nikolaja Velimirovića

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Nedvno sam gledao intervju Konstantina Valerijeviča Malofejeva u okviru emisije „Empatija Manučija“. Malofejev nije bilo ko. Ne samo zbog svojih milijardi i statusa „pravoslavnog oligarha“, zanimljivih detalja privatnog života i vlasništva televizije „Carigrad“ već i zato što je otvoreno pričao o programu Rusija 2050. Kao i svaki biznismen, Malofejev je praktičan i to njegove odgovore čini dodatno zanimljivim.

Na primjer, on kazuje o tome kako su u okviru takvog programa najvažniji ljudi Ruske Federacije shvatili da bi prvi korak za zaustavljanje demografskog ambisa u kome se zemlja trenutno nalazi morali da budu takvi da stimulišu ljude da se vraćaju iz urbanih megapolisa štoviše u neobuhvatnu rusku provinciji, u manje gradove, sela, ali na takav način da tamo ljudi ne žive kao napušteni samci u tajgi već kao porodice koje bi imale dostupnosti infrastrukturi i kulturi kao da si u Moskvi ili Sankt Peterburgu, dok bi sa druge strane prostrana kuća i blizina prirode omogućavale ponovnu želju za višedjetnim porodicama.

Koliko sam shvatio, takav program već počinje ili bi uskoro mogao da započne, a država je već svakako najavila praktično potpunu gasifikaciju svakog, i najudaljenijeg (i komercijalno najneisplativijeg) naselja. Dakle, po srijedi je nešto zanimljivo: ne kolektivna mašta o „povratku na selo“ i vraćanju vremena unazad već nacrt državne politike koja bi nekako sintetizovala tehnološko-civilizacijski diktat XXI vijeka (koji se uvijek vezuje za urbanost ili ga mi kao takvog doživljavamo) i jednostavnu činjenicu da je čovjeku pogruženom u tzv „kulturu“ i skučenom u 30 kvadrata u megalopolisu vrlo teško da se odupre estetizovanoj pornografiji koju nam prodaju kao „modu“ ili „muziku“ a onda i da bude čovjek, muž, domaćin, rodoljub, hrišćanin, Srbin, Rus… Rastužio me naročito Malofejevljev odgovor na pitanje o abortusu: „Zabrana je nemoguća“ kaže Konstantin Valerjevič“ još su naše bake abortirale. Potrebno je podsticati rađanje.“ Na žalost, tačno je da je već čitav jedan vijek prošao u afirmaciji abortusa i „planiranja porodice“ kao najznačajnijeg „tehnološkog“ „napretka“ ove ljudožderne civilizacije.

I tu dolazimo do osnovnog pitanja, koje naročito postaje aktuelno sa sveoštim oduševljenjem Trampovim novim postupcima. Da se razumijemo: ako se kolektivni Zapad iole urazumio i postoji mogućnost da se bratoubilački rat Rusije i Malorusije-AntiRusije zaustavi, ne postoji za mene draža novost: daj Bože da opet budemo u mogućnosti da pored Moskve i Pitera, odemo u Kijev i poklonimo se svetinji i obiđemo prijatelje (da li je neko spomenuo status Lavre i naše UPC kao dio budućeg mirovnog dogovora?)

No mene brine nešto drugo: taj entuzijazam da se „sve vrati na staro“ sigurno je razumljiv kod milijardera željnih svojih stanova i dolara, ponešto i kod obezličene srednje klase željne Pariza i Londona, ali sav taj uzlet o tome da će nas „konačno pustiti nazad u svjetsko društvo“ kao da otkriva nezavršenost potpune kulturne i civilizacijske resuverenizacije Rusije.

U nametnutoj izolaciji Rusija se bar djelimično pitala u čemu se griješi, da li je oduvijek neka klica rusofobije klijala na Zapadu, da li je naša oslonjenost na Zapad opravdana i kako dalje? Ovako: strah me je da će se ne samo milijarderi već društvo u cjelini vratiti u stanje zaborava Donbasa, nekritičkog uvoza najnižih proizvoda zapadne civilizacije. Šta ako Tramp okonča naš čas zapitanosti o nama samima (koji, doduše, kod mnogih nikada nije ni nastupio)? Nismo li na rubu procesa obskuracije, kako bi ga nazvao L. N. Gumiljov, kada još samo ostaje sjećanje na prošlost ali pasionarnost polako ali sigurno čili iz društva? Teško je reći. No dokle više nade polažemo u Trampa nego u sv. Sergija Radošnješkog ili sv. Nikolaja Velimirovića, još nismo počeli ni da sagledavamo uzroke i domete ambisa iz koga želimo da izađemo. I na žalost, istorija će se ponavljati, kao još veće stradanje i tragedija.