Da li i Ukrajina sa Po(t)rošenkom ide u istoriju?

Urednik „Novog standarda“, Dušan Proroković, preinačio je naslov i novoizabranog predsjednika Ukrajine „prekrstio“ u – Potrošenko. Tako je prije osam mjeseci Porošenko postao Potrošenko.

I do danas je u potpunosti opravdao nadimak koji mu je nadjenut u Srbiji. Taman kada pomislite da ga savjetnici (ili ucjenjivači!) iz SAD ne mogu navesti na veću glupost, Porošenko spremno krene dalje. U sopstvenu propast! Taman kada pomislite da kod njega nema više materijala za trošenje, on sam počne da tvrdi kako ga ima.

Svojim odlukama unesrećuje i sljedeće generacije. Neposredno poslije predsjedničkih izbora sam konstatovao: „Ukoliko bi uspio da počne sa realizacijom svojih ključnih predizbornih obećanja, otvori razgovore o federalizaciji zemlje i stabilizuje odnose sa Moskvom, Porošenko je mogao postati heroj cijele istočne Evrope. Ukrajinska kriza bi tako ušla u sasvim novu fazu, a njeno ključno obilježje bi bila postepena deeskalacija. Međutim, Porošenko je krenuo u sasvim drugačijem smjeru. Ili, tačnije rečeno, upućen je drugim smjerom“.

Sada se, nažalost, može konstatovati kako Porošenko ne pokazuje nikakvu namjeru da sa takvog kursa skrene. Prvo, taktika stani-kreni u pregovorima sa predstavnicima DNR i LNR je pročitana. Rusi su, očigledno, dobro izanalizirali takav američki pristup tokom raspada SFRJ, pomogli su Donjecku i Lugansku, i tako spriječili da povremena primirja budu iskorišćena za postepeno napredovanje snaga iz Kijeva. Drugo, strateški plan Kijeva o zauzimanju Donjecka, tako što će ovaj grad najprije biti „odsječen“ od granice sa Rusijom je pročitan (možda i u bukvalnom smilsu riječi) još u junu 2014. godine, a kasnijom kontraofanzivom je ne samo potpuno osujećen, već se u Ilovajsku za Ukrajince pretvorio u tragediju epskih razmjera.

Treće, pokušaji da se preko zapadnih medija stvori utisak o „ruskim zločinima“ nije donio nikakav rezultat na terenu, čak naprotiv. O obaranju malezijskog aviona, gađanju autobusa u Volnovahi i granatiranju Marijupolja tek će biti riječi kada se sukob jedanput završi.

Previše je manjkavosti bilo tokom realizacije ovih „specijalnih operacija“, koje ukazuju da ih ruska strana nije niti planirala, niti izvela. Takođe, globalni monopol zapadnih medija je odavno razbijen, pa je time teže sa pokušajima da se plasira „konstruisana istina“ koja bi pomogla ciljevima vlasti u Kijevu. Četvrto, vjerovanje kako će SAD i EU uvažiti Ukrajinu i pomoći joj da prebrodi ekonomsko-energetsku krizu u koju je zapala, bilo je više nego naivno. Šta koga na Zapadu briga da li će Ukrajinci i Rusi pocrkati od gladi!? Ne treba Porošenko Vašingtonu (i pratećem Briselu koji je do sada pokazao kako je samo puko sredstvo u američkim rukama) da bi od Ukrajine napravio uređenu i stabilnu državu, već da bi produžavao sukob dokle god može. Time se održava opravdanje za primjenu postojećih i eventualno uvođenje novih sankcija Rusiji, usljed čega bi, kako to očekuju u SAD, za godinu-dvije mogao i da se organizuje „moskovski evromajdan“ protiv Putina.

Ono, početni plan Vašingtona je bio nešto drugačiji, pripadnici „Desnog sektora“ su već trebali da patroliraju Luganskom, a Putin je trebalo već da bude ispraćen u istoriju, ali su se stvari promijenile. Ali, tako je kako je, pa ako ne može Putin da se ruši za godinu-dvije, mogu probati za tri-četiri… Tu je Porošenko da održava krizu, ako treba i do poslednjeg Ukrajinca. Zato će Porošenko u narednim nedjeljama nastaviti da (zlo)upotrebljava Leonida Kučmu u Minskim pregovorima, simulirajući „kreni-stani“ pregovore. Nastaviće da insistira na sprovođenju vojne strategije (koja se pokazala promašenom još ljetos), sve dok mu se kod Debaljceva ne ponovi „novi Ilovajsk“ i ne izgine još nekoliko hiljada golobradih mladića. Smišljaće novu provokaciju koja bi mogla biti iskorišćena kao optužnica protiv „ruske strane“, među kojima je svakako najopasnija mogućnost akcidenta na nuklearki u Zaporožju. Lagaće preko sredstava javnog informisanja i obećavati širokim narodnim masama da milijarde iz Vašingtona i Brisela, neophodne za zaustavljanje ekonomskog sunovrata, samo što nisu stigle. Porošenko nema drugog izlaza, osim da se i dalje troši, kao da je u punoj snazi. Barem se tako njemu čini.

Posmatrano iz drugačijeg ugla, može se zaključiti kako je on već potrošen. Daljim trošenjem samo će praviti još veću krizu i uvoditi Ukrajinu u sve bezizlazniju situaciju. Zbog toga se već sada otvara pitanje ne šta će se dalje dešavati sa Porošenkom, jer je tu odgovor jasan, već: šta će u Kijevu nastati posle Porošenka? Šta je rezultat toga što je Porošenko prebrzo otišao u istoriju kao Potrošenko? Da li se otvara put dolasku na vlast ekstremne desnice, neofašističkih grupa, koje će pokušati da zavedu teror svuda gdje mogu? Da li će to izazvati potpuni slom Ukrajine kao države i dovesti do promjene i njene zapadne granice? Da li nam zbog svega toga slijedi značajna destabilizacija u cijeloj istočnoj Evropi? Od početka eskalacije sukoba u Ukrajini, Kijev nije imao pretjerane šanse da iz njega izađe kao pobjednik. Početno nesnalaženje ustanika u Donbasu i Luganščini, kao i nedoumice Rusije oko toga kako nastupiti, bile su ipak samo taktičkog karaktera. Porošenko je propuštao te kratke trenutke slabosti ustanika i nesnalaženja Moskve da započne pregovore, ponudi rješenje, okonča rat i kako-tako održi Ukrajinu kao državu.

Popuštao je pod američkim pritiscima i danas je tu gde jeste. On je potrošen, čini se takvom brzinom, kao niko nikada u istoriji, a Ukrajina je pred strašnim i krvavim raspadom, koji će sve manje imati veze sa Donjeckom i Luganskom, a sve više ličiti na obračune lokalnih ratnih zapovijednika po afričkim državama. Porošenko je završio svoju karijeru. Odlazi u istoriju kao Potrošenko. Da li sa njim i Ukrajina odlazi u istoriju?