Da li je Rusija pronašla lijek za obojene revolucije

Piše: Nikolas Majers

Najkasnije od 2004. godine i „narandžaste revolucije“ u Ukrajini, Rusija namjerava da se suprotstavi „obojenim revolucijama“. Ovi ustanci podrazumijevali su svrgavanje posthladnoratovskih vlada u Jugoslaviji 2000, Gruziji 2003 („Revolucija ruža“), Ukrajini 2004 („Narandžasta revolucija“), i Kirgistanu („Revolucija lala“). Od tada je sam izraz postao nekako passe na Zapadu, ali je Rusija, čak i u 2019. godini, i dalje je opsjednuta obojenim revolucijama. S obzirom na to da su u sva četiri slučaja svrgnute proruski orijentisane vlade – ima i smisla.

Od 2005. godine, promjene poludemokratskih režima u nedemokratske režime sa proruskom politikom izbjegle su etiketu „obojenosti“: aprilska revolucija u Kirgistanu 2010, Evromajdan u Ukrajini 2014, i protesti u Jermeniji 2018. godine bi se mogli smatrati duhovnim nasljednicima prvobitnog talasa. Tokom deset godina, između „Narandžaste revolucije“ i Evromajdana u Ukrajini, zapadni analitičari su često tvrdili da je Putin pomno pratio razvoj događaja 2004. godine i da je razmišljao kako da ih spriječi u budućnosti.

Protivmjere nisu dale plod

U periodu između suzbijanja protesta u Rusiji zbog Putinove ponovne „rokade“ u Kremlju 2012. godine i ruske intervencije u Ukrajini nakon Evromajdana 2014. godine, sa sigurnošću se može reći da je Rusija skovala planove za suprotstavljanje obojenim revolucijama. I to, takođe, nije samo vojna politika: pošto su protesti 2018. godine u Jerevanu srušili vladu Serža Sargasjana, Rusija je često pozivala novog jermenskog premijera Nikola Pašinjana da dođe u Moskvu kako bi osigurala da se on neće povući iz Organzacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB) i Evroazijske ekonomske unije.

Međutim, čini se da te protivmjere ne postižu uspjeh. Ukrajina je danas više nego ikada bliska Zapadu, uprkos ruskom diplomatskom, vojnom i ekonomskom pritisku. Ruski mediji posmatraju Jermeniju, pa čak i čvrstog saveznika Bjelorusiju, kako traže političke i vojne veze sa Zapadom, Kinom i drugima. Danas SAD povlače poteze koje direktno idu na ruku ruskim propagandistima: američka vlada aktivno pokušava da svrgne režim ruskog partnera, predsjednika Venecuele Nikolasa Madura, znajući da Rusija ne može mnogo da učini po tom pitanju.

Bez obzira na to što su Sjedinjene Države oštro kritikovale Rusiju zbog slanja dva strateška bombardera u Venecuelu decembra 2018. i što je Zapad uznemiren zbog moguće obnove ruskih baza u Latinskoj Americi, Rusija nema takve planove niti njeni strateški bombarderi mogu ugušiti masovni ustanak. Neke ruske medijske ispostave tvrde da Moskva, venecuelanskim raketnim baterijama S-300V ruske proizvodnje, samo kupuje dodatno vrijeme da bi odlučila kako će sačuvati Karakas od američke intervencije iako je, u ovom trenutku, teško zamisliti kako će Moskva vratiti Madura na čvrsto tlo.

Rusija je odlučno stala iza Madurovog režima, ali joj nedostaje ekonomska moć kako bi pomogla Venecueli da povrati finansijsku stabilnost, što je pokušavala u par navrata 2018. godine. Ruski analitičari, pojašnjavajući kako Maduro može prisilno održavati red u zemlji, jedino su uspjeli da ukažu na vojna i policijska vozila kineske proizvodnje kao moguća sredstva kontrolisanja mase. U međuvremenu, Kina je, tokom aktuelne krize, bila daleko manje glasna u podršci Maduru od Rusije. Ona je nastavila da priznaje vladajući režim i da poziva na uzdržanost od intervencije u unutrašnje stvari Venecuele, ali nije otvoreno osuđivala američku politiku svrgavanja režima kao što je to učinila Rusija.

U Rusiji neće  biti revolucije, ali…

Ruske oružane snage nastavljaju da jačaju, ali ostaju vezane samo za Siriju i jačanje kontrole duž ukrajinske granice. Strateški bombarderi koji su poslati u Venecuelu predstavljaju jedno od rijetkih ruskih vojnih sredstava kojim bi se mogla dosegnuti Južna Amerika.

Na svom terenu, Rusija i Kina su jačale „anti-terorističke“ vojne i paravojne kapacitete kako bi spriječile obojene revolucije. Međutim, ruski odbrambeni stratezi su čak i ove pripreme dovodili u pitanje zbog zabrinutosti da će Zapad možda koristiti taktiku „hibridnog ratovanja“ kojom će odvojiti ruske arktičke luke od kontrole Moskve. Na kraju krajeva, čuveni članak načelnika Generalštaba ruske vojske Valerija Gerasimova je, zapravo, govorio o tome kako Zapad navodno „inicira“ obojene revolucije, koristeći Arapsko proljeće 2011. godine kao tipičan primjer.

Ruska ekonomija možda stagnira, ali teško da se urušava kao u Venecueli. Zbog toga je mala vjerovatnoća da će se u Rusiji u skorije vreme desiti „obojena revolucija“. A ako, kojim slučajem, do toga i dođe, čini se da su ruske oružane snage i Nacionalna garda itekako spremni da reaguju.

Međutim, sprječavanje kolapsa režima koji su prijateljski nastrojeni prema Moskvi i dalje je izuzetno težak zadatak za Rusiju, pogotovo u onim zemljama koje su geografski daleko od njenih granica (i blizu SAD), kao što je Venecuela. Sirijski model (tj. veliki vojni angažman) će ostati vjerovatno jedino održivo rješenje za podršku onim režimima koji su saveznički i prijateljski nastrojeni prema Rusiji, a koji se nađu u opasnosti. Velike vojne kampanje su skupe i teško ih je sprovoditi brzo ili istovremeno.

Izvor: Novi Standard