Da je vječna Crna Gora

Piše: Goran Komar

Prije nekoliko dana objavio sam kratak članak u kojem sam ukazao na stotine grobnih spomenika posijanih širom Stare Hercegovine i Boke u kojima su uklesane riječi: „Ovdje leže srbske kosti…“.

To je jedinstveni kanon osunčavanja srpske zemlje koji je još mnogo prije svezivanja u klupko crno-žute monarhije uspostavio crnogorski mitropolit Visarion, predčasnik dinastije Petrovića, kazujući o Patrijaršiji u Peći kao sunčevom svetlilu. A sve to, izgovorio je povodom sačuvanja jedne knjige.

Ta konstantinopoljska Patrijaršija je vječna i ona gradi sublimat opitnog iskustva veoma ozbiljnih crkvenih tradicija istoka i zapada. To je velika tema koju najuspješnije ispituju naši južni episkopi.

Upinjanje naših starih da iskažu ovaj sunčev kanon govori da oni nisu imali priliku da na sopstvenoj zemlji žive kao slobodni ljudi. Drugačije, ovo njihovo usijecanje riječi: „…pravoslavnog Srbina…; …Srpkinje…“ ne bi moglo biti objašnjivo. Nigdje na svijetu ne postoji nešto slično.

Pomislite da čitate: „Ovdje leže holandske kosti?“. Dubina zatiranja narodnog biljega i slova je pokazana besprizornim pogromom koji dužinom trajanja postaje izuzetan u cjelokupnoj istoriji Evrope. Našim starima, koliko do juče, nije dozvoljeno da pravoslavno iskazuju vjeru u Vaskrsenje.

Kada stvari, samo na trenutak obrnete, kada pogledate i dvosmjerno, kada postavite hipotetički obrazac koji je podstakao Monarhiju da sistematično rastače i uništava pravoslavni iskaz vjere, do kakvog zaključka naprosto morate doći?

Da li je Monarhija to činila iz uvjerenja da u srpskoj vjeri leži snaga srpskog naroda? Ili da ona podstiče neki otpor državi? Jeste, mogla je to misliti. Ali, da li je Monarhija, recimo, u susjednom hrvatskom narodu vidjela prijetnju? Na stranu crkvena (konfesionalna) pripadnost?  Da li je hrvatstvo, kao narodnost, moglo predstavljati potencijalnu prijetnju? Ako nije, zašto nije? Da li mi danas hrvatsku istoriju možemo posmatrati drugačije, ili sami Hrvati svoju istoriju u periodu dominacije crno-žute monarhije mogu posmatrati drugačije, kao opstajanje u dubokoj rezignaciji? Kao sastavnicu koja nije nosila oslobodilački svenarodni potencijal i težnju? Teško. Dakako, hrvatski narod nije tlačen. On je pripadao istoj Rimokatoličkoj crkvi kao i vladajuća dinastija.

Šta je to što je pravoslavne Srbe razlikovalo od ostalih? Da im veliko centralnoevropsko klupko ne dozvoljava slobodu iskaza njihovog pravoslavnog Vjeruju? Do te mjere da ljubinjski Srbi u jednom ponešto zabačenom selu 1897. godine preklesavaju stari natpis na ogromnom Krstu trometrašu, i usjecaju poruku da tu leže kosti pravoslavnih uspoših?

Samo jedno: Čvrstina i temeljnost vjere koja osunčava čitavi prostor Vizantijskog carstva. Utomanjivana je nasljednica i produžetak istočnoromejskog carstva: nemanjićka srpska zemlja i njen narod. I kako napisa stari bečki ćesar: Saveznik Rusije. Ali šta je mogao na svijetskoj sceni taj saveznik? Ništa mnogo značajno. On nije bio opasan kao saveznik velikog naroda. On je bio opasan kao lučonoša starog carstva koje jeste temelj Evrope. Nema, po mome skromnom mišljenju, postojanijeg i efikasnijeg saveznika tom centralnoevropskom klupku od Turske. Vrlo je lako zatvaralo oči za one prodore do zidina Beča. I to je ta evroazijska ljuljaška koja najvećma prijeti srpskom narodu.

Možda je crno-žuto carstvo prihranjivalo svoju mržnju i isključivo iz sebičnosti svoje dinastije koja je svoje narode gledala kao komplikaciju i sopstvenoj istoriji, ali njegova mržnja je nesumnjiva. Ovoj poznatoj definiciji istraživača iz Engleske, odupire se svakako relacija prema pravoslavnim Srbima. Oni su više od komplikacije. Slika u glavi dinastije koja je posezala za cezaropapističkim  konceptom apostolstva utiskujući sebi pečat vječnosti. Ali, zapravo, samo tamnica naroda, ni blizu kosmopolitskom bijelom gradu na Bosforu koji je svoju nepreglednu državu obdržavao vjerom. Prvo razorenje grobne kapele mitropolita Petra? Pa drugo, pod austrijskim kaplarom? Granatiranje nemanjićkog Kosjereva na Trebišnjici u kojoj, sklonjen u pomoćne zgrade, obitava samo iguman?

Crna Gora je u okviru Stare Crne Gore iskazana velikim oslobodilačkim pregnućem o kojem u srpskom narodu znaju svi. Pokazali smo i nedavno desetinama članaka o obasjavanju te zemlje istovjetnim sunčanim kanonom podržanim potpunim, temeljnim uvjerenjem u vaskrsenje. Vjera ne može biti osnovana na skučenoj pažnji ka kraškoj vrtači. Ona je iskazana jasnom i bistrom mišlju oblikovanom u kanon osunčavanja oskudnog tla vaseljenskim vaskrsnim opitom. Pa i crkveno-državnim.

Parče zemlje prozvano Crnom Gorom upinjalo se i više nego drugi da bude dijelom nepreglednog pravoslavnog prostora oličenog Vizantijom. Težnje mitropolita Visariona izrečene pohvalom Peći, težnje su ka vječnom carstvu i one, neiskazano, zagledano ka jednoj knjizi, svjedoče ponos crnogorskog arhijereja zbog pripadanja naslijeđu hiljadugodišnje crkveno-državne tvorevine kojoj će se u tri vijeka poslije njega obraćati najviši naučni autoriteti svijeta. A on i njegov narod su nepunih dva i po vijeka poslije njezine propasti živjeli vizantijski obrazac.

I šta je i mogao njegov narod prikazati svijetu? Šta može i danas? Iznad svega, crkveno.umjetničko stvaralaštvo nemanjićkog perioda. I njime podsticano i oponašano. To je srpski prinos svijetskoj kulturi i po njemu će se srpski narod poznavati dok traje svijet.

Stara Crna Gora je pripadala tom narodu i ona je vječna. Ona je dinarski ćutljiva i svoje narodne deklaracije izdavala je skoro isključivo u časovima najvećih prijetnji. Očinski razgovjetno, na smrtnoj postelji.

Pokret koji je ovdje iznjedrio režim jest predstavljen mačem koji je na pola rasjekao narodno tijelo. Jedna njegova polovina gleda ka jedinstvu i onam’ onamo, a druga provodi državni program izmjene naziva jezika kojim govori.

U danima pred izbore 16. oktobra, režim je političku kampanju zasnovao u tezi o ugroženosti države. To kazuje politička nomenklatura koja se jasno odrekla hiljadugodišnjeg carstva koje je svoj nastavak našlo i u Crnoj Gori kao praktičkoj autonomiji pod nominalnom vlašću Turske imperije. Nomenklatura koja ukida ime jezika kojim su, sopstvenim kazivanjem, pisane sve njene državne hartije.