Čulo vida i sluha su sluge razuma koja ne mogu razumjeti oni koji nemaju uma!

Radenko Lacmanović, čovjek bez vida

Fizičke oči nama koji ne vidimo nijesu potrebne da bi osjetili svjetlost iz Vitlejemske pećine. Takođe ni onima koji nemaju čulo sluha, uši nijesu neophodne da bi čuli pjesmu Anđela.

Čulo vida i sluha su sluge razuma koja ne mogu razumjeti oni koji nemaju uma. Helena Keler nije imala nijedno od ova dva čula ali je svijet zapamtio i predstavnika Crne Gore zapamtićemo iako ima oba čula po onome čime nas je obrukao. Vladika Rade je rekao, a njemu bi trebali vjerovati, „Pogled smeta misli i jeziku, a slijepcu oči ne smetaju! Budale su s očima slijepe koje vide, a zaludu vide, trebaju im za proste potrebe ka ostaloj svakoj životinji.“

Narodna izreka kaže: „zloj ptici zna se šta je u kljun“. Očigledno da je to predstavniku Crne Gore bilo u grlu čim je tako „oduševio“ publiku na starom kontinentu. Od izjave nesretnog predstavnika Crne Gore u Lisabonu više boli ćutanje Javnog servisa, kao i nevladinih organizacija koje se bave i navodno zastupaju prava osoba sa invaliditetom u državi koju predstavlja na evropskom takmičenju onaj koji ne zaslužuje nikakav poklon za Božić.

Onaj koji ovakve navodno viceve priča nije osjetio svjetlost badnjaka, niti čuo pucketanje Drveta života. Od njega su gori oni koji ovo prećutaše ili iz različitih razloga neosudiše!