Ćirilica ili sveto pismo

Piše: Perivoje Popović

“ZAPRETANE VATRE“ je naslov, lični identifikacioni dokument poetsko-učenog dometa nedostiža i u isto vrijeme kao poetski začarani krug uvode nas „ u beskrajni okean vozdušni“ (po Luči Njegoševoj), ali budući da je suština zbitija ipak više zemaljski nego li nebeski zagonetna, ove su vatre jasno vidljivi znak na ljudskom horizontu iza koga postoji beskraj svitanja.

Narodnom izrekom : „Ako ti se ugase vatre zavičaja, znaj da nikad nećeš progledati“, uvodi nas pjesnik u svjetlosno sklonište znaka po rođenju i time zavičajna svjetlost i ognjišta plamenovi dobijaju smisao biblijskog vidjela, onoga za koga reče Bog da je dobro što je vidjelo i da je nužno potrebno svjetlo da bi se i nevidljivo ipak vidjelo, umom ako ne okom, i da je neophodna vatra da bismo se ogrijali. Usred toga vidjela stvara se pjesnički krug „Plameni jezici“ koji traju i upozoravaju nas da je obavezno, da bismo mogli da saznamo dane, treba da stojimo ne odveć blizu da ne sagorimo, ali ne i odveć daleko da se ne zaledimo dušom i tijelom. Tako, nakon tog saznanja sasvim je moguće da:

„…suncem opaljen ratnik
Na krilatom konju juri nebu
I hvata zvijezdu padalicu…“
R. Milošević: Kasno u noć

Ta će ga zvijezda uputiti vrletima i stramputicama (rjeđe ravnim slobodnim stazama carskim) koje ipak u beskonačnosti svojoj vode prema čudesima nenadmašne Ljubavi Nebeske, prema videćim i nevidećim čarima dostojnosti gdje po Prešernu (tako ga vidi Milošević) nema vjetrova koji gase vjeru i nadu čovjekove i Njegove slave.

„…Od Indije do nove Srbije
Sedam mora i krstatih gora –
Zlatno doba naše istorije
Uz čete zvijezda novih zora…“
R. Milošević: Sunce se stidi

“Ruža vjetra ili ruža vjetrova je grafički prikaz jačine i brzine vjetrova iz pojedinih pravaca.“ Ta egzaktna definicija, data po kratkoj leksikonskoj formi, dobro je poznata matematičaru naučniku Radoslavu Miloševiću. Ali pjesnik toga etabliranog imena i znamena u svom trećam pjesničkom krugu „ZAPRETANIH VATRI“, naslovljenom kao „Ruža vjetrova“ naget je nad jednim drugim, nad nekim drugačijim silnim i razornijim ( kad i kad ) tvoračkim vjetrovima istorije.

„…Šest vjekova, vrijeme brzo leti,
Zalud pišem ova crna slova –
Bal vampira kreće sa Kosova.“

Ne vjerujem Ti, neću da Ti povjerujem, Pjesniče. Duša moja ne može i neće da prihvati. Za vampire je spreman glogov kolac, potrebno ga je samo malo jače zaoštriti. Noć potom biće mirna i svako jutro naredno – vedro i plavo.

***

Pjesnik-Profesor Radoslav Milošević je napisao dragocjenu knjigu, posebno vrijednu lirsku čitanku. U čitankama nalaze svoje mjesto i mitovi, i legende, i bajke. A opet su čitanke, udžbenici slobode i saznanja, saznanja slobode. Spoznanja istine!

Pjesnik je (ne po prvi put, ali sada u posebnom kontekstu istorije i proročanstva) izabrao najteži, ali i najčistiji stvaralački put – formu soneta. Publicistički i istorijski izvori na koje se oslonio mnogima su nepoznati i od rijetkih priznati i prihvaćeni. I to je jedna od teškoća sa kojima se suočio ( a sučavaće seu punom smislu tek po neminovnom odrastanju ove slojevite i mnogoznačne knjige ) Pjesnik-Naučnik. „Ja prepuštam cveća staze kojima je noga meka nek po cveću oni gaze, a trnje je za Čoveka“ – po Đ. Jakšiću.

***

Kada se razgore zapretane vatre i plameni jezici sučelje se sa znamenjem imena ruža vjetrova, onda bukti blagodatni plamen do nebeske prasvjetlosti, do biblijskog svevidenija – vječna zublja naše serpske slobode, pisane i slikovnopisom i srbicom i vinčanski i glagoljicom i, nužno, naspram današnjeg sobitija, ipak, ponajbolje i ponajljepše – ĆIRILILICOM.

*Autor je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore