(VIDEO) Časlav D. Koprivica: Odluka za povratak u prisustvo – istorijska etnofanija crnogorskih Srba

Piše: Časlav D. Koprivica

Sudeći po nikada viđenoj brojnosti protesta koja ne ostavlja mjesta sumnji u pogledu prirode tekućeg procesa, koji ima karakter mirne, ali odlučne, za vlast delegitimišuće pobune, u Crnoj Gori je došlo do radikalne promjene vidljive narodne volje, ili, bolje reći – do izrazite projave njegove, dosad nevidljive volje.

Ona je, naravno, latentno sve vrijeme bila negdje tu, ali kao potisnuta, prećutana, suspregnuta, budući da je iznudom spoljnje prisile držana u izolovanosti i u privatnom prostoru – ili domaćem ili onom vlastite duše, a sve to zbog sistema terora koji je onemogućavao ispoljavanja zajedničke srpske volje Crnogoraca.

Jedva da se pamti da je u modernoj evropskoj istoriji i u jednoj državi toliki postotak stanovništva izlazio na ulice da protestuje protiv vlasti, i to u zemlji gdje je, upravo zahvaljujući višedecenijskom destruktivnom radu baš te vlasti, na djelu ono što se u teoriji naziva podijeljenim društvom.

Dok je, primjera radi, podijeljenost društva u Ukrajini posljedica prethodnog, višestoljetnog „rada“ na tome spoljnjih činilaca (Sveta stolica, Poljska, Austrougarska), dotle je u Crnoj Gori to djelo domaćih vlasti, doduše direktno instruisanih i/ili indirektno inficiranih od strane istih ili sličnih aktera kao i ukrajinski „samobitnici“. Naravno, ne treba misliti da su svakodnevnim izlivanjima narodnog jedinstva ukinute sve podjele, od kojih su neke proizvođene i gajene još od prije Drugog svjetskog rata.

Najzagriženije pristalice crnogorske posuvraćenosti, Dukljani, iz trenutne defanzive sada se vjerovatno nadaju „svom trenutku“, jedan dio njih čeka da vidi šta će biti i ko će nadjačati, a izvjesni broj dosadašnjih oportunističkih podržavalaca vlasti već je stao uz Crkvu, mada to ne znači nužno da će svoj glas dati i antidukljanskoj političkoj opoziciji.

Kako je do ovoga došlo i šta se gotovo mjesec dana u Crnoj Gori zapravo zbiva? Da li je ovo iznenađenje? Otpor, i to odlučan – svakako nije, ali zato masovnost i polet s kojim je pobijeđen decenijama utjerivani strah od strane „antinarodnog režima“ – ipak jeste.

Trinaestog decembra, dakle tačno dvije sedmice prije onoga što bi moglo u istoriji biti zapisano kao Crnogorska crkveno-državna kriza, autor ovih redova je u predavanju u podgoričkom centru „Sveti Sava“ Đukanovićev pristup Crkvi i crnogorskim Srbima uporedio sa Sinan-pašinim neslavnim spaljivanjem moštiju Svetog Save, u uvjerenju da će uništavanjem Svečevih fizičkih ostataka razoriti i njegovu duhovnu zaostavštinu, koja je Srbe tih, a vidimo i današnjih vremena nadahnjivala na otpor mrskom azijatskom zavojevaču, odnosno NATO-dukljanskom tamničaru srpskog identiteta. I njegov današnji nasljednik iz Podgorice, Despot dukljanski, takođe vjeruje – ili je makar do 27. decembra mogao vjerovati – da će konfiskovanjem imovine SPC, tj. njenim fizičkim istiskivanjem iz crnogorskog društva, uništiti i duh pravo-slavnosti, odnosno duh srpske nacionalnosti.

Svetinje, razumije se, nijesu ravne „nekretninama“ – iako za dukljanske bezbožne svetinjoodstupnike manastiri i crkve jesu samo to. Da nije tako, ne bi mislili da će plijenidbom zdanja moći da „privedu“ i ono što u njima boravi.

Čak i kada bi uspio pokušaj fizičkog otimanja građevina gdje je tvarno-zemaljski zastupljena svetost, svetost svetinja ne bi mogla biti konfiskovana, već bi nastavila da bude djelotvorna, pored ostaloga i putem duha odupiranja njenim skrnaviteljima.

Nijesu li se u to uvjerili – doduše posredno i kasno – nalogodavci, izvršitelji i saučesnici donošenja „Zakona“ dostojnog nacističko-boljševičkog zakonodavstva? Tada, 13. decembra, nagovijestili smo da će Đukanovićev pokušaj, kao i četiri stoljeća ranije Sinan-pašin, doživjeti suštinski neuspjeh, jer duh se ne može potisnuti tvarju, tj. ni na kakvom duhu zasnovanom fizičkom silom, budući da u duhovnoj borbi kakva je ova, u borbi duha protiv ne-duha (ili bolje zloduha) – duhovno uvijek ima prednost nad svojom suprotnošću. Sada se to pokazuje, ali na način i sa snagom i brzinom koja je, ruku na srce, morala iznenaditi svakoga.

Zato se bez ikakve zadrške može reći da ovih dana prisustvujemo izuzetno rijetkom istorijskom fenomenu ponovnog izranjanja na površinu svijeta i javne svijesti zaboravljenog, poreknutog, potisnutog duhovno-političkog entiteta – crnogorskih Srba. Poreknuti Duh je samom sebi otvorio put u ono što se ponekad zove istorija sadašnjosti.

To se dešava nakon što su još od Đukanovićevog zaokreta u veleizdaju 1997. – najprije voljom dukljanskih srbotlačitelja, a zatim neoprostivo površnim, ne čak ni neistorijskim, već antiistorijskim, dnevnopolitičkim utiskom glavnine Srba, oni bili „zakopani“ u duboke slojeve istorijskog nebića i „pohranjeni“ kao istorijski arheorelikt. Sada su opet tu u istoriji, zajedno, u stanju povišenog, bezmalo ekstatičkog Prisustva, pokazujući kako se u svakodnevnom vremenu može pojaviti nešto mjerna jedinica čijeg trajanja jesu vjekovi. A, ne zaboravimo, vjekovi izrazite, samosvjesne povijesne prisutnosti nataloženi su u kosti i u ploti crnogorskih Srba.

Ipak, putem vrlo vješto vođene dukljanske državnopolitičke represije, manipulisanja neznanjem i podsticanjem nevrline, taj duh je bio rastjerivan, potiskivan, ali je pretrajao po rubovima društva, skrivnicama pamćenja i u prigušenom šapatu, da bi danas, našavši se pred prijetnjom potpunog uništenja – koju je sobom donio dukljanski raz-Zakon, eruptivno, premoćno izbio na površinu, preplavljujući čemerni krajolik dotadašnje puste zemlje dukljanske.

To što je sada hrupilo u prisutnost – postavši tako prejasno vidi tako da ga više nikako i niko ne može poreći – osjeća se ne samo po crnogorskim ulicama, po ravnicama i prevojima nego i po svim dukljanskim srbomrzačkim jazbinama, zapadnjačkim ambasadama u Podgorici, ali i u Knez-Mihailovoj, na Andrićevom vencu, pa i u Patrijaršiji. Ponovo se je izniklo ono što se povijalo pod diktatom trenutka, ono čiji su jedinica trajanja i ontološka mjera – stoljeća.

Kalkulaciju, šibicarenje, strašljivost, grijeh i sram napokon su pobijeđeni Duhom i Obrazom.

A aktualnim trenutkom dukljanski paranacionalni meki totalitarizam suvereno je vladao od Državootmice 2006, potiskujući besprimjernim mirnodopskim nasiljem crnogorske Srbe u iznuđeno odsustvo unutar identitetske kaznionice zvane „nezavisna Crna Gora“, gdje se nijesu mogli ni vidjeti ni čuti, a kamoli do-gledati i po-slušati.

Tako je više od dvadeset godina to sumorno razistorijsko od-danas-do-sjutra prepunjeno prostaštvima, podlostima, svim vrsta nitkovluka, odagnavalo svetinjama počivajuću Istoriju – ono jedino što je Crna Gora i imala. Crna Gora je morala da uvijek iznova zaboravlja sve što je bila ili, još gore, da uči da pamti ono što se nikada nije zbilo, a što izumijevaju otkrivači novih načina sjećanja na stare događaje – da bi izdržala pod đukanizmom ili đukanovštinom, odnosno da bi se održavala državna politika zastiđa bez presedana.

Demonski skovani i nasilno održavani privid odsutnosti i nepostojanja crnogorskih Srba djelovao je prema mehanizmu samoispunjavajućeg proročanstva, jer da je potrajao još neko vrijeme crnogorski Srbi bi zaista bili iscurjeli iz Crne Gore ili bi bili pretopljeni u nekakav, istoriji do najnovijih vremena nepoznati, zapadnjačkom srbofobijom spolja inspirisani konstrukt Crnogoraca-nesrba (tzv. „Dukljana“).

Tada bi i dukljanske vlasti i zapadnjački, geopolitički motivisani nadahnjivači njihove strategije odnarođovanja crnogorskih Srba mogli cinično pokazivati, kao na nespornu političku, istorijsku, kulturnu činjenicu, na ono na čemu su dugo predano radili – da u Crnoj Gori (više) nema Srba.

Dvadeset sedmog decembra 2019. taj maligni, tihi proces veličanstveno je prekinut pokretom svakodnevne realne samoinscenacije Naroda koji je više od 20 godina bio porican i svakodnevno protjerivan u odsustvo. Vjekovi istorije – i to je u svemu ovo ovome vrlo značajan migrodogađaj – ponovo su sastavili s političkim trenutkom, kao što to bijaše svaki put kada je „Crna Gora kretala u boj“ – od svog novovjekovnog vaskrsenja krajem XVI stoljeća, pa sve do zavjetnog polaska na Skadar i u Staru Srbiju 1912, te sudbinske objave rata Austrougarskoj 1914.

Zahvaljujući ovom događaju u Događaju, ovih dana se pokazuje nešto što se rijetko kada može vidjeti, odnosno uvidjeti, da je za razoružavajući utisak masovnosti – ne zaboravimo, Crna Gora je jedna od najmaloljudnijih država Evrope – nije potrebna objektivno velika brojnost stanovništva. Dovoljno je „samo“ da se javno i zajedno pojavi sam Narod, maltene cijeli Narod, da pokaže da u ovom trenutku – a zato baš ovaj i jeste istorijski – niko od njih nema nikakvih prešnijih briga i zaokupljenosti od (ponovnog) bivanja srpskim narodom.

Pritom, to nije nikakva bezglava „pučina grdna“, kakva masa često umije biti, već množina ljudi radosnih što su napokon dosegli svoje slobodu, lično i građansko dostojanstvo, a snažnih zato što im silu daje više nesputana nacionalna samosvijest, koja se pokazalo jačom od dukljanskog pendreka i dukljanskih laži.

Na ovo se čekalo još od 1997, ili čak od intervencije crnogorske milicije protiv srpskog pokreta naroda Crne Gore još na Žutoj gredi, ako zanemarimo masovan odziv Crnogoraca na mobilizaciju 1991, koja se takođe mogla tumačiti u terminima opštenarodnog, rodoljubivog pokreta, iako izvedenog u institucionalnom okviru jugoslovenske države, bez izričitog, iako sve vrijeme podrazumijevanog srpstva, još nedovoljno razlučeno od idealističkog, od realnosti nikada daljeg jugoslovenstva.

Poslije 1997. uvjerili smo se kako to podrazumijevanje kao modalitet „ispovijedanja“ vlastite nacionalne svijesti i nije dovoljno. Ako se srpski nacionalni pokret naroda Crne Gore 1988/89. i mogao opisivati kao spolja inspirisan promjenama u Srbiji, a svakako nije isključeno da je bilo i neki organizacionih veza između njega i tadašnjeg „republičkog“ Beograda, to je ovaj najnoviji pokret – već sada je, iako događaji još traju, a kraj mu se još ne nazire, moguće tvrditi – pokret crnogorskih Srba iz 2020. autentičan istorijski fenomen.

To je vjerovatno i prvi slučaj u istoriji Crne Gore masovne građanske pobune koju su izveli samostalno i bez ičije spoljnje pomoći sami njeni građani. Ako je dugo vremena smatrano da Crnogorci imaju ličnu smjelost i ratničke vrline, ali ne i građansku hrabrost, to mnijenje je neopozivo opovrgnuto. Time su crnogorski Srbi ujedno i prekinuli sa stanjem svoje nacionalne kome dosegli su nivo građanskog punoljetstva.

Silovitost procesa iznenadila je gotovo sve iz razloga što se dvodecenijsko, svakodnevno, spolja, naročito izvan Crne Gore – za neupućene ili one koji se činjahu „nevještima“ – „nevidiljivo“ nasilje i gaženje dostojanstva preokrenulo u protivodgovor (makar) srazmjernog intenziteta, koji je, međutim, provalio samo u roku od nekoliko dana, zbog čega je toliko moćan i izvoran, nepodložan bilo kakvoj polit-tehnološkoj „režiji“.

Zato su komični pozivi-prijetnje zvaničnom Beogradu od strane Apela 88 (povampirenih srbofobnih titoista – „svih boja, nacionalnosti“ i uzrasta) da prestane s „miješanjem u unutrašnje stvari Crne Gore“.

Niti je taj Beograd dotad htio da radi išta ozbiljno za stvar crnogorskih Srba (nažalost), niti je to zaista radio („Srpska kuća“ je u tom smislu samo jedno alibi-zdanje za pranje ruku zbog kontinuirane neodgovornosti Beograda poslije 2000. prema crnogorskim Srbima) niti je, najposlije, sve i da je htio, uopšte imao kada da bilo šta organizuje.

Vjerovatno su baš zbog tog kontinuiteta neaktivnosti i zanemarivanja – iako je položaj crnogorskih Srba u pravnom smislu daleko najgori od svih srpskih skupina u bivšoj Jugoslaviji, ako ne računamo Kosovo i Metohiju – vladajući Dukljani i njihovi natistički nadzornici procijenili da je kucnuo čas za kolektivnoidentitsku egzekuciju i Srpske pravoslavne crkve i crnogorskog srpstva.

Riječju, reakcija na dukljansko svetinjohulno protivzakonje bila je spontana, trenutna i doslovno ne-organizovana, budući da je jedini „organizator“ prvih dana mirnog građanskog ustanka crnogorskih Srba bio sam Milo Đukanović.

Spontana elementarnost crnogorskosrpske reakcije samo naizgled nadmašuje kumulativni intenzitet tihog antisrpskog terora dukljanske države kojem bijahu izlagani.

Ako se istorija dešava svakodnevno, a već 20 godina u Crnoj Gori bijaše na djelu je bila (svako)dnevna istorija tihog potiskivanja i/ili odrođivanja crnogorskih Srba, tada je reakcija s kraja decembra 2019. i januara 2020. predstavljala komprimovani reaktivni istorijski odgovor onih koji bijahu objekti direktnog ili indirektnog, aktualnog ili virtualnog, fizičkog ili simboličkog dukljanskog antisrpskog terora.

Ironično, da parafraziramo krilaticu jedinstvenog DPS s prvih višestranačkih izbora 1990. – Godina (opet) počinje januarom, što je tada bila aluzija na dolazak Bulatovića i Đukanovića na vlast januara 1989.

Zajedničko izlivanje poreknutog naroda u javni prostor rođene države, ujedno i njihovog najvećeg neprijatelja, može se shvatiti kao, u praksi raritetan, a možda i nikada neviđeni, realni, a ne virtualni, svakodnevni plebiscit, u smislu teoreme francuskog učenjaka Ernesta Renana. Prema njegovoj teoriji naroda, stvarni politički plebisciti održavaju se kada na nivou svakodnevnog prećutnog izjašnjavanja većina ljudi jedne političke zajednice vidljivo promijeni svoju volju, tako da državno-instituconalna stvarnost prestane da odgovora novoj stvarnosti trenutne narodne volje.

Kako je plebiscit o statusu Crne Gore 2006. – putem razbojničke krađe glasova naveliko – donio „nezavisnost Crne Gore“, to se i događaj istorijsko-političkog prepo-rođenja crnogorskih Srba može shvatiti i kao uzvratni plebiscit, iako, naravno, neinstitucionalni, kojim se, sa zakašnjenjem od 15 godina ispunjenih svakodnevnim ponižavanjima, prijetnjama i strahom – ali ovoga puta autentično, bez krivotvorenja pod nadzorom EU, iznova i zapravo izjavljuje narodna volja.

Institucionalna realnost Crne Gore kao „samostalne“ nesrpske, odnosno antisrpske države – sada je svima jasno – u najeklatantnijem je neskladu s realnošću žive, prisutne volje crnogorskih masa, koje su sebe ovim Događajem samo(prepo)rođenja nedvosmisleno iskazali kao crnogorske Srbe.

Ili će se država Crna Gora radikalno promijeniti – ili u njoj više nema opstanka Srbima.

To zapravo znači da se Crna Gora promijeniti, otkloniti antisrpske premise iz svojih osnova, da bi imala izgleda da opstane. Druga je stvar da li bi naručioci „crnogorske nezavisnosti“ iz 2006. uopšte vidjeli ikakvog „smisla“ u postojanju normalizovane Crne Gore.

Ono što bi bilo prirodno da uslijedi u ovom istorijskom trenutku – što ne znači da je nužno i vjerovatno, zbog niza okolnih, bližih i daljih činilaca – jeste upodobljavanje institucionalne, državnopravne realnosti aktualnoj stvarnosti narodne volje, budući da prva, kako rekosmo, makar približa treba biti usklađena s potonjom – naravno, pod uslovom da govorimo o demokratskom društvu u kojem volja naroda ima težinu i učinak. A ako se pokaže temeljno razilaženje među njima, tada ova druga, bez daljnjega, mora imati prednost.

Naime, u ovom trenutku volja naroda Crne Gore jeste to da oni ne samo ne daju svetinje – budući da ih je Crnogorska crkveno-državna kriza i pokrenula na pobunu – nego i to da oni prije svega drugoga jesu Srbi, i da je Srbija bratska država vlastitog, srpskog naroda, pored ostaloga i sa Kosovom i Metohijom u svojem sastavu.

Brojnost litija i protesta, koja im daje karakter i snagu pokreta naroda Crne Gore koji potvrđuje sopstveni srpski identitet, uključio je i ne malo onih koji su se već bili „krenuli“ put druge, dukljanske strane (ne samo političke – DPS, nego i identitetske – [polu]rasrbljeni Crnogorci).

Oni su probuđeni odlučnošću onih nikada neposustalih, krajem decembra prošle godine ne-organizovanih, koje je instinkt istorijskog opstanka i najstrašnija ugroženost i ličnog i porodičnog i predačkog obraza – natjerala da ustanu, bez obzira na posljedica i na cijenu. Pritom nijesu mogli znati da će ispasti ovako – da će sila vlasti bez vrline pred masovnim mirnim ustankom naroda postati nemoćna. Ti ljudi nijesu mogli da se pomire s time da ih državno dukljanstvo ili bez daljnjega povuče za sobom u svoje zaumno ništavilo ili nepovratno izbriše.

Vrlo brzo pridružile su im se hiljade i hiljade. Upravo to „usisavanje“ neodlučnih ili onih koji su već gotovo bili prešli na drugu (identitetsku) stranu dokaz je ne samo snage pokreta crnogorskih Srba nego i uvjerljivo svjedoči o tome da je na njegovoj strani istorijski trenutak, da on oličava istinsku istorijsku realnost Crne Gore.

Naravno, to još ni izbliza ne znači da će ta nova istorijska realnost Crne Gore u dogledno vrijeme biti pretočena i u institucionalnu realnost. Zato ne treba hitati sa zaključkom – kojem bismo, inače, da nema trezvenosti, lično bili najskloniji – da su ovim samorodnim, samo na sebe same oslonjenim povratkom u istorijsko prisustvu crnogorskih Srba oni ponovo postali nepovratna istorijska činjenica.

Tako će biti samo ako ovoga puta istraju do kraja i ako bude dovoljno mudrosti i taktičnosti da se njihova istrajnost kruniše pobjedom. Samo njihova čista, nepovratna i neopoziva pobjeda može odlučiti o tome da li će njihova povijesna etnoparusija jednom kada se sve ovo bude prošlo –biti „zavedena“ kao istorijska fusnota, ili pak istorijski preokret.

A pobjeda bi značila uklanjanje sistema dukljanskog terora koji je predugo uspješno djelovao kao utjerivačnica Srba u odsustvo, ali i u (lični i kolektivni) stid – zbog izostanka vlastite pobune protiv dukljanskog razljuđivanja.

Ako se to ovoga puta ne desi, ako samo budu odbranjene svetinje, koje su posljednji temelj i zadnja identitetska odbrana crnogorskog srpstva – što objašnjava njihov masovni mirni ustanak – te ukoliko opstane sistem antisrpske represije, bojim se da će biti pitanje vremena kada će on ponovo udariti na Srbe i Crkvu, na sve oni koji su se „drznuli“ da se pobune protiv dukljanskog fašizma, i da pod za sebe pogodnijim okolnostima, a uz pripomoć NATO-saveznika („natista“), za sebe ishoduju konačnu pobjedu i postignu ono što im je cilj – nestanak SPC, a time i crnogorskih Srba iz Crne Gore.

Pomoćni, ali ipak vrlo važan preduslov za tako nešto jeste buđenje zvanične Srbije iz postpetooktobarskog drijemeža „nemiješanja u unutrašnje stvari“ postjugoslovenskih država, uzgred nastalih na osnovu kršenja u trenutku osamostaljenja relevantnih pravnih akata.

Ovaj postpetoktobarski pakt (sa Zapadom), koji su uz izuzetak Koštunice prihvatale sve garniture vlasti prve decenije XXI stoljeća, u praksi je pored ostaloga značio kard-blanš i za ćutanje Srbije zbog kršenja ličnih i kolektivnih prava Srba od strane novih političkih elita.

Zvanična Srbija mora zauzeti znatno odrešitiji stav zaštite prava crnogorskih Srba, na liniji onoga što su – kako se to često ovdje govori – „najviši evropski standardi“, tim prije što su se u Crnoj Gori dosad mahom držali onih najnižih, latentno fašističkih iz Pribaltika i (od 2014) Ukrajine. Nadamo se da će se to promijeniti, a to se mora promijeniti, ako nikako drugačije, pritiskom građana Srbije da se učini sve moguće da se SPC i crnogorski Srbi zaštite.

Samo pouzdan oslonac u Srbiji može biti odlučujuća prepreka Đukanovićevom režimu da pokuša nasilni obračun sa crnogorskim Srbima i njihovom Crkvom.

Dodatak 1: Srbija i pobuna crnogorskih Srba

Zašto je Srbija toliko iznenađena – nacionalna, prijatno, a „kosmopolitska“ i antinacionalna, baš i ne – Događajem istorijskog povratka crnogorskih Srba?

Usred faza postpetooktobarskog traumatičnog „pijanstva“ koje je označilo progresivno zapadanje Srbije u stanje najozbiljnije istorijske dekadencije, zbog čega su Srbima iz Srbije („Srbijancima“) mahom bila teško otupjela istorijska čula i istorijski instinkti, što se dobrim dijelom prelilo i na ostatak Srba (ne samo crnogorskih) u vidu defanzivne pomućenosti i istorijske dezorijentisanosti, nije se najbolje osjetilo da je gubitak Crne Gore prvorazredni istorijski poraz – u nekim aspektima čak i teži od privremenog gubitka Kosova i Metohije.

Do njega je došlo uprkos nesumnjivoj volji većine pravoslavnih Crnogoraca da ostanu u državnoj zajednici sa Srbijom. Nažalost, politička klasa Srbije u tome vrijeme nije imala ni duhovne snage niti polit-tehnološke spretnosti da očuva državnopravni status quo Crne Gore.

Poslije Referenduma 2006. crnogorski Srbi su „zaboravljeni“ bezmalo preko noći – ako se, istini za volju, za njih u Srbiji kao takve ikada i znalo. Naime, svi njeni, makar po porijeklu, pravoslavni stanovnici – valjda zbog svoje „specifične“, „odudarajuće“ ijekavice i zbog unekoliko različitog mentaliteta (ukratko, zbog kulturne različitosti u odnosu na Srbe iz Srbije) – bili su bez razlike nazivani i smatrani „Crnogorcima“, i to nezavisno od svojih već oštro zavađenih „nacionalnih denominacija“, koje su počele da se oštro i ubrzano diferenciraju, naročito od Đukanovićevog zaokreta u nikada viđenu veleizdaju 1997.

Kada to difernciranje u Crnoj Gori i svet teži položaj crnogorskih Srba nijesu razumjeli – nijesu mogli ili htjeli da razumiju Beograd i Srbija – nije ni čudo što su se i stranci (prije svih nadležni zapadnjački činovnici) prave nevješti zatvarajući oči pred gorućim srpskim pitanjem otvorenim s krivotvorenim referendumom 2006. koji je iznjedrio nakaradnu državu, čiji je sistem sve više išao u smjeru paranaciocentričnog fašizma – prema uzoru etnocentričnog fašizma Letonije i Estonije.

Posljedica takve in-diferentne tipologije, koja je prepoznavala samo „Crnogorce“, jeste preovlađujući unutarsrbijanski utisak da su se s protivpravnim, putem referendumske krađe izvedenim otcijepljenjem „otcepili Crnogorci“ – bez ulaženja u to koji „Crnogorci“, te kakvi sve „tipovi“ Crnogoraca obitavaju u „nezavisnoj Crnoj Gori“.

Poslije istorijskog šoka 1999, petooktobarskog državnog udara 2000, Referendum 2006. bio je treći u nizu ozbiljnih istorijskih udaraca koji su Srbi istrpjeli (poslije čega je uslijedila i „nezavisnost“ Kosova*). Nakon toga, Srbijanci su se mahom našli se u stanju ošamućene, nesvjesne pomirenosti, koje ponajviše nalikuje bokseru koji je zbog već istrpljenih batina i prestao da pridaje značaj novima, koji su i dalje pristizale…

Međutim, poslije najnovijih dešavanja, iz tmuša bezimenosti i nepostojanja ponovo su izronili crnogorski Srbi, istorijski su se ponovo pojavili za svoju braću iz Srbije i Srpske – i to kao crnogorski Srbi, što je jezički ekonomičnije, a nomenklaturno preciznije od izraza „Srba iz Crne Gore“, jer bi se to moglo tumačiti kao da su to tobože neki Srbi koji su slučajno našli u Crnoj Gori, iako su oni njeno jedino izvorno stanovništvo.

Time su se oni i na nivou recepcije ostatka Srba konačno izdvojili od ostalih „Crnogoraca“.

Naravno, postoje i drugi (pravoslavni) Crnogorci, oni koji se ne smatraju crnogorskim Srbima – iako su im svima, bez izuzetka, to bili svi preci do 1945. Kako njih nazvati?

To nijesu crnogorski nesrbi, jer bi se to prije svega odnosilo na crnogorske Albance, a po inerciji drugojugoslovenskog, smišljeno gajenog etnonimskog galimatijasa, i crnogorski muslimani/„Bošnjaci“, odnosno crnogorski „Hrvati“ takođe se danas smatraju crnogorskim nesrbima, iako su po etničkom porijeklu samo i isključivo Srbi.

Nazivati antisrpske ili makar naglašeno nesrpske Crnogorce „Crnogorcima“, kao što ponekad čine crnogorski Srbi, nije dobro, jer se time potonji „rascrnogorčuju“, a nesrpstvo prvih se legitimiše kao jedna moralno dopuštena, slobodna istorijska „opcija“. Pritom im se još prepušta monopol na crnogorsko ime i, posljedično, na crnogorski identititet.

Semantičko-istorijski najpreciznije bilo bi ih nazvati crnogorskim raz-Srbima, ili jednostavno crnogorskim rasrbicama. Strogo uzevši, to su bili Srbi svih prošlih stoljeća koji su promjenom vjere vremenom mijenjali i narodnosno samoosjećanje.

Novina ovog slučaja je u tome što odnarođivanje nije obavljeno putem vjerske konverzije, već je, naprotiv, bilo posredovano otuđenjem od vjere, što je otvorilo prostor za ateističku propagandu koja je dala ideološki prostor za plansko usađivanje nacionalnog „crnogorstva“.

Izraz crnogorske rasrbice do sada u praksi nije bio poznat, budući da su korišćeni izrazi „Dukljani“, odnosno „milogorci“. Potonji je prilično prozaičan, a pritom i neprihvatljivo eufemističan, kao da je problem samo u tome što neki Crnogorci politički podržavaju Mila Đukanovića – budući da je ovdje riječ o procesu možda dalekosežne kulturnoidentitetske mijene – i kao da će taj tip ljudi preko noći nestati kada pomenuta osoba jednom konačno ode s političke scene.

Oznaka „Dukljani“ vrednosno je negativno nabijena, i nju koriste crnogorski Srbi za svoje rasrbičke zemljake. A to, uzgred, nije ravno glasačima DPS i, recimo, SDP, budući da među prvima, ne i drugima, ima onih koji se ne odlikuju srbofobijom, što jeste differentia specifica Dukljana.

Ovaj izraz je, doduše u manjoj mjeri, situtivan, kao i prethodno pomenuti, budući da se vezuje za osnivanje tzv. „Dukljanske akademija nauka i umetnosti“ (DANU), što je vremenom postalo državni projekt usmjeren na preuzimanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, kao što je i tzv. „CPC“ alternativni projekt, koji je u jednom trenutku kasnije postao i državni – usmjeren na otimanju, odnosno protjerivanje SPC iz Crne Gore. Po običajnim normama administrativnog „obrazovanja“ nacije iz vremena SFRJ, smatra se da su nacionalna Crkva i Akademija nauka nezaobilazni atributi države-nacije.

Upadljiva je bizarnost naziva „Dukljanin“, koji je najprije bio incidentni, „alternativni“ autonim šarlatanskih „etnogenetičara“ Crnogoraca koji su, na tragu sličnih pokušaja u Makedoniji, insistirali na svojem tobožnjem antičkom, dakle neslovenskom, pa time i nesrpskom porijeklu, što je i jedini smisao ovakve „interpretacije“. Ubrzo, upravo ne samo zbog bilo kakve naučne nezasnovanosti nego i komičnosti ovakve teze, to je postalo najprije posprdni naziv, a zatim i nešto što se uobičajilo kao naziv za crnogorske srbofobe, gubeći time svoju izvornu ironičnu oštricu.

Dodatak 2: „Upisivanje“ crnogorskih Srba u istoriju

Crnogorski Srbi su se kao istorijsko ime i kolektivni naziv mogli pojaviti tek pošto su Crnogorci, počevši od 1945/8. – najprije dekretom, a onda i vaspitavanjem – prestali da se(be) samorazumljivo smatraju specifičnim (unutar)srpskim varijetetom, kao što je to bilo vjekovima od početaka Zete, majke srpske državnosti.

Zato se oni smogu smatrati tradicionalno-rezidualnom izvedbom crnogorstva koja je ostala u zavjetnom dodiru, svezu sa nekadašnjim, u Kneževini/Kraljevini Crnoj Gori jedino poznatim samoosjećanjem i samoizjašnjenjem Crnogoraca, kao Crnogoraca-Srba. Pritom „Crnogorac“ tada ni na koji način nije bio nacionalno ime, već regionalni naziv za jedan istorijski i kulturno-mentalitetski relativno specifičan tip srpskoga naroda.

Dakle, kulturno-politički-ideološki posmatrano, crnogorski Srbi direktni su i jedini legitimni nasljednici nekadašnjih Crnogoraca-Srba, dok su pak crnogorske rasrbice nastali otpadanjem od nacionalno-kulturnog uzora predaka, pa se kao takvi mogu i imaju smatrati istorijski nelegitimnim paraidentitetom.

Ukoliko dobar dio crnogorskih rasrbica ne samo što poriče ovakvu, drugojugoslovensko-kominternovsko-vatikansku genezu svojeg identiteta – na šta imaju „pravo“, iako je riječ o očiglednoj zabludi – nego i u crnogorskim Srbima vide svoje protivnike, utoliko se i ovaj paraidentitet može smatrati latentno ili aktualno neprijateljskim spram Srba i srpstva, za šta, nažalost, imamo i previše potvrda iz prakse.

Od svrgavanja titoističke garniture u Crnoj Gori i dolaska Bulatovića i Đukanovića na vlast 1989, crnogorsko srpstvo je dobilo pravo građanstva, iz kulturnog i javnog polja gotovo da su bile nestale crnogorske rasrbice, koje su, uzgred, u to vrijeme bile prilično rijetke, te nijesu diktirale kulturno-obrazovanu politiku Crne Gore kao u današnje vrijeme.

Najveći broj pravoslavnih Crnogoraca u to vrijeme smatrao je da su „Crnogorci“, ali da je to „isto“ što i Srbin.

Ipak, Đukanovićevim veleizdajničkim zaokretom 1997/8, oni koji su s njegovim dolaskom na vlast bili faktički marginalizovani – ne zbog bilo kakve (nepostojeće) represije, već zbog svoje realne malobrojnosti – postaje opcija koja dobija povlašćen status unutar nove kulturnoidentitetske i političkoidentitetske politike. Sa vrha vlasti stalno se nedvosmisleno „emitovalo“ očekivanje – ili insistiranje – na povezivanju opcionalnih modaliteta s različitih nivoa, tako da se očekivalo da građanin Crne Gore, koji, „normalno“; glasa za DPS, sebe nacionalnoidentitetski treba smatrati Crnogorcem-nesrbinom, ili, u našoj nomenklaturi – rasrbicom.

Otad, što zbog državne propagande, što zbog pritiska državne represije, višestruko se uvećava broj rasrbica do nivoa koji je uveliko nadmašio njihov marginalni broj iz doba socijalizma, odnosno SRJ. Otad se ustaljuje građansko-(para)nacionalna podjela između (crnogorskih) Srba i Dukljana, tj. na gotovo svim nivoima svakodnevnog života pokazuje se jaz, do nepomirljivosti i neprijateljstva između crnogorskih pripadnika srpske nacije i pripadnika „crnogorske“ paranacije.

To je bila jedna od pokretačkih snaga i legitimacionih osnova dukljanske vlasti – ne samo prema unutrašnjosti nego i (zbog geopolitičke, spolja indukovane pozadine dukljanstva) i prema spoljašnjosti, naročito kada je riječ o antisrpskim zemljama i teritorijama Jugoistočne Evrope i o zapadnjačkim, antisrpski raspoloženim silama. Geopolitički „legitimitet“ dukljanskog fašizma, odnosno njegova „sistemska prihvatljivost“ (za Zapad), neposredno daje i objašnjenje za to što je on, što ćutke gledao, što direktno instruisao i podržavao sistemsko kršenje pojedinačnih i kolektivnih prava crnogorskih Srba i manje-više svih pravnih subjekata i društvenih entiteta vezanih za srpski identitet Crne Gore.

Dodatak 3: Perspektiva

Šta se može očekivati u budućnosti? To je nemoguće predvidjeti, nezavisno od toga što smo identifikovali ono što bi trebalo biti ishod ovog Događaja. Zasad je druga strana, dukljanske vlasti, ne računajući sam čin usvajanja suludog „Zakona“, bila mahom pasivna – svakako ne zbog dobronamjernosti ili razumnosti, koje su im, mnogo puta je pokazano, strane, već zbog munjevito pokazane snage narodnog odgovora.

Šta može preduzeti druga strana? Pouzdanost represivnog aparata, prije svega policije, koliko se može načuti, pod znakom je pitanja. Na Cetinju je izveden pokušaj nečega što je, pretpostavljamo, trebalo da bude kontramiting pristalica „davljenja“ SPC, odnosno radikalnog obračuna sa crnogorskim srpstvom, da bi se pokazalo postojanje i „druge Crne Gore“, a eventualno i izazvao sukob s vjerništvom progonjene SPC i svim građanima koji je podržavaju.

No i taj pokušaj se završio fijaskom, budući da je već golim okom bilo jasno da nije bilo prisutno ni 500 ljudi (ponajprije oko 300), od kojih su neki došli/dovedeni iz drugih dijelova Crne Gore.

Nije isključeno da će biti izveden još neki sličan pokušaj, ukoliko i dalje odani dio represivnog aparata uspije da izvrši mobilizaciju elemenata među građanstvom koje podržava otvoreni fašistički preobražaj dukljanstva.

Prvi pokušaj im ništa dobro ne stavlja u izgled, ali se teško mogu isključiti dalji destruktivni napori vlasti da insceniraju sukobe, da bi mirnim protestima protiv „Zakona“ vještački pribavili nasilni predznak. To bi zatim bio pretekst za nasilnu intervenciju – ukoliko se povrati dovoljan stepen odanosti vlastima u svim dijelovima represivnog aparata.

Zasad nema sumnje da se dukljanski pretpolitički ohlos, pa ni građanski pristojniji, takođe dukljanski paranacionalni elementi, ne može ni po jednom relevantnom pokazatelju mjeriti sa samoosviješćenim i samosviješću samooznaženim Etnosom.

No vlast, barem javno, zasad odbija uklanjanje povoda za pobunu, računajući na iznurivanje šetača – što je dosad bila loša računica, na stranu pomoć ili na neki neočekivani/izrežirani razvoj događaja koji bi joj išao u prilog.

Šta se od toga može desiti i najposlije od svega toga proizaći – to je u ovom trenutu nemoguće predvidjeti.

Izvor: stanjestvari.org

Pročitajte još:

O pozoru i upozorenju