Bjelopavlići i 610 godina prvog pisanog pomena plemena (9): Bjelopavlići su očuvali duh srpstva i pravoslavlja

Piše: Miljan Stanišić

U prethodnim nastavcima feljtona izložio sam nejstarije primjere o korjenima Bjelopavlića, o kojima postoje pisani tragovi i narodno sjećanje koje se generacijski prenosilo, a koje se uklapa u kontekst istorijskih dešavanja, t.j. od vremena doseljavanja Bijelog Pavla iz Metohije (Hvosna); njegovo srpsko, nemanjićko porijeklo; formiranje i prvi zapisi o plemenu Bjelopavlići, među kojima i turski defteri u kojima se pominje pleme Bjelopavlići, a na osnovu kojih je sa velikom sigurnošću moguće odrediti vremenski okvir dolaska Bijelog Pavla na teritoriju na kojoj će se formirati pleme Bjelopavlići.

Istakao sam i prve velike bitke u kojima su Bjelopavlići izvojevali veličanstvene pobjede nad Turcima, 1612. i 1613. godine, a koje su zadivile evropske dvorove, o čemu sam pisao u prošlom nastavku. Da bih detaljnije iznio kroz koliko su samo teških ratova, bojeva i megdana prolazili kroz istoriju Bjelopavlići, gdje su vjekovima generacije naših predaka krvlju natopile, kroz mnoštvo ratova i borbi, svaku stopu bjelopavlićkog prostora i šire u oslobodilačkim ratovima, a sve pod geslom „ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU“ – za sve to bili bi potrebni tomovi knjiga.

Međutim, pored već zabilježenih ratova, bojeva i sl., mnoge događaje i ličnosti koje niko tada nije zabilježio, zapamtilo je narodno sjećanje koje se generacijski prenosilo, a naročito su zapamćeni oni koji su opjevani uz gusle i time sačuvani od zaborava, što kazuju i strofe ove narodne pjesme: „…Gusle mučne dane zapamtiše/ Duge zime i gladne godine/ I ratove teške i krvave/ I još mnoge muke i nevolje/ Koje naši stari podnošahu/ U zemanu u vremena teška/ Ko bi moga’ sve ih pobrojati…“.
Pavel Rovinski navodi jednu odobenost, koja je karakteristika čestih ratovanja, a to je da se nije imalo vremena misliti o životnoj svakodnevnici i poboljšanju životnih uslova, u toj surovoj borbi za opstanak: „Jer nalazeći se stalno u ognju i nemajući ni minimum mira, ovi su ljudi ravnodušni prema životu, zanemarili su domaćinstva i odbili se od svakoga rada. Ovo je najvidljivije u Bjelopavlićima, gdje najbolja imanja ostaju neobrađena. I bez obzira na prirodna bogastva, oni imaju najjadnije kuće u cijeloj Crnoj Gori. Konačno kome je do gradnje, ako očekuje da mu to neko (odnosi se na Turke, primj. M.S.) može zapaliti i uništiti“. Bjelopavlići, kao središnji dio između Stare Crne Gore i ostalih brdskih plemena, a čijom teritorijom su prolazile i glavne trase puta, uvijek su bili prvi na udaru. I zaista, koliko se samo puta crni dim vijao nad Bjelopavlićima, od popaljenih kuća i krovinjara. Koliko su se samo puta preživjeli ukućani, s bolom u srcu, morali vraćati svojim popaljenim domovima, u taj jedini životni kutak, i nanovo morali da ga obnavljaju, a bilo je i onih razorenih domova u koje se niko nije ni imao vratiti, jer su stradali u borbenim okršajima, a zidine njihovih kuća ostali su nijemi svjedoci da je veliki broj Bjelopavlića sve što je mogao i imao, pa i svoj život, žrtvovao i to uvijek s vjerom u Boga, za slobodu otadžbine, Srpstva i pravoslavlja.
U selu Sretnja i danas postojano stoji kućište, ostaci velike kuće (Pavlovo kućište,15 metara dužine), gdje je živio Bijeli Pavle i njegovi ukućani. Odatle se razmnožilo, odnjivilo i formiralo veliko bjelopavlićko pleme. Oko kuće prostiralo se njegovo veliko imanje, zv. zgrade, a po Bijelom Pavlu one se i poslije toliko vjekova nazivaju Pavlove zgrade. Izviše njih sa visine „gleda“ na Bjelopavliće malena tvrđava, zv. „Čučaga“, koja je ko’ u brdu salivena. U tom dijelu stijene postoji udubljenje koje su ovdje naši preci (Bijeli Pavle i naslednici) preuredili u tvrđavu. Sa prednje strane ozidan je bedem sa sitnim otvorima između zidanika, pa se kroz otvore motrilo na potencijalnog neprijatelja i po potrebi pružao otpor.
Nakon skoro sedam vjekova od dolaska Bijelog Pavla u selu kojem će on dati ime Sretnja, današnja generacija Bjelopavlića u tom selu na lokalitetu „Pavlove zgrade“, do ostataka kuće koja je njemu i njegovim ukućanima pripadala, izgradila je „Dom Bijelog Pavla“, u čast i zahvalnost svome rodonačelniku, Bijelom Pavlu, sa ciljem da nikad ne zaboravimo ko smo i da budemo dostojni svojih slavnih predaka, Bijelog Pavla i njegovih naslednika, koji su nam uz velika odricanja i žrtve ostavili da živimo na ovom blagoslovenom prostoru, a na nama, njihovim potomcima, je da to cijenimo, baštinimo i ne odričemo se njihovih besmrtnih djela koja su nam u amanet ostavili. Kao i u svakom plemenu, pa i u Bjelopavlićima, bila je i šačica onih koji su spremni da „prodaju vjeru za večeru“, što smo svjedoci i danas.

Ali, mi Belopavlići i stanovnici našeg grada znamo ko smo i što smo i kojim putevima da hodimo, što su pokazale i veličanstvene litije koje su organizovane u odbrani naših svetinja od onih koji su krenuli stranputicom, a na nama je da im ukažemo da se vrate na put kojima su vjekovima hodili Bjelopavlići, čuvajući svoju nemanjićku, svetosavsku, srpsku svijest, kao jedinim putem opstanka i spasenja. Na to nas obavezuje i Sveti Vasilije iz manastira Ostroga i Sveti Arsenije sa Ždrebaonika, čuvajući nas, dajući duhovnu snagu i opominjući da ne pokleknemo, a sve za dobrobit i napredak Bjelopavlića i drugih žitelja ovih prostora i šire.