Reportaža: Od Trubjele do Čikaga (video)

 Istorija migracija iz Crne Gore je dugačka i žalosno bogata. Od Anda do Urala, Od Sidneja do Sibira, žive nosioci naših gena, u većem broju nezainteresovani i nesvjesni te činjenice.

Ne tako davno, po završetku Drugog svjetskog rata, iz Crne Gore u bijeli svijet odlazi na hiljade antikomunista.  Pobednici u liku novih vlasti, nisu imali milosti za svoje protivnike, a zlo bratoubilačkog rata, ostavilo je teške tragove na svim stranama sve do današnjeg dana.

Jedan od onih koji su se posle rata odlučili na bjekstvo iz zemlje je i Ljubo Pejović iz Trubjela pored Nikšića.

Njegovi motivi se ne razlikuju od hiljada drugih protivnika jednoumlja, koji su spas od torture potražili izvan zemlje. Put ga je preko Venecuele, Brazilije, Čilea, Portorika, Kanade, Kalifornije vodio u Čikago gdje  danas živi sa suprugom Portorikankom,troje djece i sedmoro unučadi, kao uspješan poslovni čovjek.

Iako kaže da se nije nikad predavao nostalgiji, zavičajna zemlja je za njega uvijek imala posebno mjesto.  Zato je, na samom početku novog vijeka, odvoji dio imetka i kupio kuću u Herceg Novom. Da mu sinovi i potomci znaju ko su i odakle su.

Odvajanje od korjena je opasnost koja je otuđila mnogo naših ljudi u bijelom svijetu. Čistim, zavičajnim dijalektom, koji nije nestao ni posle šest decenija života u tuđini, Ljubo nam se jednog avgustovskog popodneva u Herceg Novom pohvalio da su mu supruga, djeca, snahe, zet i unučad kršteni u pravoslavnoj crkvi. Uprkos različitom porijeklu i tradiciji svi se molitveno okupljaju oko pravoslavnog oltara. Kaže: „Jedna kuća, a dvije religije – ne ide“:

„Sretao sam mnogo potomaka naših iseljenika koji, ne samo što ne znaju svoje porijeklo, nego ih to i ne interesuje. Kažu: ...ja ne znam Čehoslovakija, Jugoslavija... ja sam Amerikanac.... E da se to meni ne bi desilo, napravio sam kuću u Herceg Novom, gdje svi rado dolaze i jedva čekaju da se ponovo vrate. Kad mene ne bude, oni će znati ko su i odakle su“, otpočinje svoju priču Ljubo Pejović.

Što se njega tiče, zavičaj nikada nije nestao iz duše, a Ljubo ga pretače u poeziju i slike, kojima dominira zavičajni kamen, obogaćen pitoresknim detaljima iz mašte, ili iz nekog od njegovih staništa širom oba američka kontinenta. Po njegovom iskazu slike koje prekrivaju zidove kuće u Herceg Novog nastale su „iz glave“, a mi smo uvjereni da smo vidjeli detalje zavičajnog jezera Krupac, tvrđave Forte Mare iz Herceg Novog i planine koje okružuju Boku i nikšićko polje.

Otadžbina pobjegla u maštu, biva čistija i voljenija nego što to stvarno zaslužuje.

Slikarski talenat, koji je brusio u Vrbasu tokom školovanja i u kratkom boravku u Rimu nakon bjekstva iz zemlje, bio je često spasonosan za mladića koji se otisnuo put nepoznatih i dalekih zemalja Južne i Sjeverne Amerike. Nekada za stan i hranu, anekada i za dobru zaradu, zavisno od prilika u kojima se nalazio.

Uz dominirajuće slike, prijatnim ambijentom njegovog doma u Herceg Novom dominiraju i porodične fotografije. Lik majke, čiji napaćeni, ali istovremeno blag i odlučan izraz lica sa stare crno-bijele fotografije, može ispričati dio priče o samom Ljubu.

Tu su i porodične slike, sa kojih se smiješe sinovi, ćerka, supruga, zet, snahe i sedmoro unučadi.Na stolu vrijedne knjige, sa istorijskom i arheološkom  tematikom. Još jedna pasija 83-godišnjeg Ljuba, koju sada u penzionerskim danima može u potpunosti da iživi. Teme o kojima rado govori i koje su ga, kako kaže, oduvijek zanimale.

Djetinjstvo u ratu, sjećanja na glad

Život je htio da Ljubo bude svjedok mnogim događajima, koje danas možemo da nađemo u udžbenicima istorije.

U pozadini njegove borbe da opstane i preživi sve nedaće kojim ga je život obilato zatrpavao, dešavaju se brojni istorijski  potresi, revolucije, ekonomski kolapsi…, kako u Jugoslaviji, tako i u dalekim zemljama Latinske i Sjeverne Amerike.

„Svaki čovjek na ovom svijetu ima zadatak zbog kojeg je ovdje“, kaže starina čijem iskustvu treba vjerovati.

Sjećanje na djetinjstvo provedeno u Trubjeli desetinu kilometara od Nikšića prema Grahovu, daleko je od veselih doživljaja desetogodišnjaka. Majka je sa osmoro djece od 1937.godine, kada mu umire otac, morala sama da se stara o velikoj porodici.

„Jadno je to sjećanje Boga mi. S proleća se nekako i moglo, jer je bilo koprive, žućenice, posadili bi malo krompira… i tako se živjelo. Ali dođe nesrećni rat i zima 1942.godine. Glad! Mnogo nam je komšija pomrlo od tifusa i glasi. I danas pamtim sliku kako majka i brat sjede krj  ognjišta, pridržavaju glave rukama i uzdišu, jer ne znaju šta će djeci sjutra dati da jedu“, govori nam izrazom koji ne ostavlja dilemu zašto je u „otkrovenju“, jedan od četiri jahača apokalipse simbol gladi.

Kako „nevolja ne dolazi sama“, partizanska jedinica im je „konfiskovala“ magarca, glavnog pomoćnika u kućnim poslovima. Trebalo je donijeti vode, drva i drugih potrepština. Prethodno su im poveli i jedinu junicu, pa je čeljad ostala bez ičega.

„Oko nas sami kamen, niđe ništa. Mi djeca plači svu noć za magarcem, kojega smo voljeli kao čeljade. Kad sjutra dan, tamo iza okuke, čujemo gdje magarac riče. Tako je činio uvijek kada se približavao kući. Mi potrčasmo u susret, kad imamo šta vidjeti: nosi dvije vreće pune brašna. Jedna puna od sto kila, a druga malo načeta pa se ono brašno prosipa. Partizani su ga izgleda vodili na mlin, a on navikao iz mlina da uvijek ide pravo kući, pa im pobjegao neopaženo iz kolone pravo nama, noseći nam neprocjenjivi dar. Tada je kilo brašna valjalo više od kila zlata. Divno je bilo te noći, majka umijesila hljeb od bijelog brašna, mi smo ga djeca zvali „vunaj“, jer je bio mek i bijel poput vune… ah kako smo se nasladili. I Boga mi nas te zime spasi od gladi.“

Negdje 1943.godine, po kapitulaciji Italije, magarac je odlutao i među „okupatore“. Oko crkve na Trubjelu, ulogorila se zloglasna „Handžar divizija“. Ljubo je krijući od majke i brata otišao pravo u logor da ga vrati. Usput je naišao na scenu, vječno urezanu u sjećanje: Njemci su strijeljali italijanske oficire, a desetogodišnjak je gledao tijela koja se trzaju u predsmrtnom ropcu. Obuzet stravom pred kojom se našao, na momenat je oklijevao da li da nastavi put, a onda je to i učinio kao da se ništa ne dešava. U logoru su mu pokazali gdje je vezan njegov miljenik, a Ljubo se jašući, istim putem vratio kući:

„I od tada, svaki strah je nestao u životu. Kada sam kasnije ulazio u neprilike po svijetu, nikada se više nisam uplašio, jer sam u tom momentu djetinjstva okončao sa strahom za sva vremena“.

Kolonizacija i emigracija

Posle rata Pejovići, kao i druga crnogorska sirotinja dobijaju parče zemlje u okolini Vrbasa. Međutim, pošto im je većina rođaka stradala u četnicima kao pripadnici i simpatizeri tog pokreta, Pejovići su imali velikih neprijatnosti od novih vlasti. U Vrbas su pošli i oni koji su mu pobili rođake.

„Mene su smatrali kao dio izdajničke familije, zato što su mi rođaci bili u četnike pa su ih pobili sve. Kod Zidanog mosta su ubili Tripa i Dušana, to su bili kolosi, divni momci…  Đura i Mirka su ubili u Koraćevcu.  Posle sam ja doznao sve o tome, ali… Pitaju mene sinovi ko je bio, nisam htio da kažem. Da prenosim to na familiju neću. Bolje je zaboraviti.  Da se zla krv jednom zauvijek zakopa!“

Malu maturu je završio u Apatinu, a ne u Vrbasu, jer mu je profesor Rus „došapnuo“ da bi bilo „pametno“ da bježi iz zemlje i da se drugi nastavnici dogovaraju da ga ruše. To je prelomilo da definitivno odluči da napusti zemlju. Sa dvadeset godina, 1953. Od nadnica zarađenih na okopavanju kukuruza, kupuje kartu do Rijeke, gdje uz pomoć brata nalazi posao na pečaćenju vagona. Tu provodi pet mjeseci i odlazi u Sloveniju blizu Trsta, gdje tri dana čeka pogodnu priliku da pređe granicu pored brojnih straža.

„Te noći kada sam prešao, koristio sam oblake koji su povremeno zaklanjali mjesec i pravili gusti mrak. Znao sam da je granica sa Italijom išla vrhom brda, ali nisam ni pretpostavljao kakav je teren kojim ću proći. Kada me je 70-ih brat poveo da vidim kuda sam prošao, nisam mogao vjerovati, kakve sam strmine i usjeke prešao. Sa jugoslovenske strane je bila čistina, a sa italijanske šuma. Te noći sam koristio prilike kada mjesec zađe iza oblaka da se krećem. Čim se pojavi, čučnuo bih i pokrio se kaputom da ličim na grm. Najednom nabasam na stražara. Vidim nešto svijetli, ali mi čudno da zvijezda može biti tako nisko. Shvatim da je to žar cigarete. Nekako sam ipak prošao neopaženo. Ujutru se dograbim autobuske stanice u Trstu, a jedan Italijan kada me je vidio, samo je žalostivo progovorio: „Povero ragaci“ (jadno dijete), dao mi svoj sendvič i poveo me do policije i kasnije do izbjegličkog kampa“.

Ljubo Pejović se u Italiji zadržava kratko. Prvo se čudio kako niko iz kampa, u kojem je bilo puno naroda iz Jugoslavije ne ide dalje. Kada je otkrio da Italijani koriste dozvole za iseljeništvo u Ameriku za svoje građane, Ljubo inicira štrajk glađu u kampu. Uskoro je sva rimska štampa brujala o tome, a našim nevoljnicima Crveni krst omogućava da krenu dalje. 

On odlazi u Rim, gdje uspijeva čak da pohađa časove iz slikanja i nadogradi znanje i talenat brušen u umjetničkoj školi u Vojvodini. Kasnije će mu to pomoći u snalaženju po tuđim zemljama. ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­Odatle se dograbio napuljske luke kupuje kartu za prvi brod – destinacija Čile.

Posle 15 dana na moru, brod pristaje u Venecuelu, gdje je imao uobičajeno odmorište.

„Siđem ja sa broda, gledam onu ljepotu i pomislim: šta ću ja u Čile, ja hoću ovjde. Odem do stanice policije i kažem nekom šefu tamo da hoću da se naselim kod njih. On me odmjeri od glave do pete, valjda mu bilo simpatično to što sam mu tražio. Veli: Daću ti boravak na pola godine, ako budeš dobar kada to istekne dobićeš za stalno. Ja potrčim na brod, uzmem svoj kofer i odmah krenem da tražim posao“.

Bjekstvo od mačeta revolucionara

Sa koferom u kojem je bilo nešto prljavog veša i sa 50 dolara u džepu, obilazio je radnje, međutim nepoznavanje jezika i zanata, činilo mu je nepremostivu prepreku, sve dok tako lutajući nije naišao na radnju sarajevskog Jevreja, koji ga je na čistom srpskom jeziku i na Ljubovo iznenađenje zapitao: „Odakle si ti mali?“. Tu je našao svoj prvi posao na brušenju dasaka za fabriku namještaja. Promijenivši nekoliko poslova, odlazi sa prijateljem hiljadu kilometara na jug u Guajanu, gdje preživljava uz pomoć slikanja.

Odatle odlazi na rijeku Orinoko. Pronicljiv i vrijedan, zakupljuje restoran u mjestu gdje je bilo mnoštvo radnika angažovanih od američkih kompanija na izgradnji brane.

Posao je krenuo i Ljubo je od ranih jutarnjih sati do duboko u noć imao pun restoran. Stiče ugled i svako ko je nešto značio u gradu dolazi kod njega. Međutim, 1958.godine u Venecueli izbija revolucija i predsjednik Markos  Perez Himenez napušta zemlju. Podivljala rulja ruši sve pred sobom. Oni kojima je „do juče“ davao na veresiju, brzo su to zaboravili.

„Nema zakona… Zapališe mi restoran… Dođoše ujutru sa Orinoka i mačetama rasjekoše mreže za muve i krenuše na mene. Psuju, hoće da me isjeku. Ja preskočim iza šanka, uzmem pištolj i otjeram ih. Vidjeli su da sam riješen da branim život i da ih sve tu pobijem ako treba. Odoše tada, a posle zapališe objekat. Izađe i neki revolucionarni zakon da se svima koji na bankama imaju preko tri hiljade dolara, oduzme novac u ime nove vlasti  i tako ja ostanem ponovo bez ičega, prinuđen da napustim zemlju“.

Čikaško sidro iz Portorika

Odatle kreće u novo lutanje po Južnoj i Centralnoj Americi, u Kolumbiji obavlja manje posredničke poslove za američke kompanije, a u Torontu koristi slikarski talenat i radi marketinške poslove. Ali njegov temperament ne podnosi klimatsku i duhovnu hladnoću tamošnjeg življa i odlazi u još jedan krug lutanja preko Kalifornije, Čikaga,pa opet Južne Amerike… Godinu dana provodi u lutanju po Evropi, a usponi i padovi se nastavljaju. U grčkoj revoluciji, u opštem metežu gubi brod sa robom, koji je predugo zadržan u atinskoj luci i cijela investicija odlazi bestraga.

„ Svi ti finansijski padovi su me nekako pokolebali. Lutanje kojem se nije nazirao kraj, prestalo je kada sam se vratio u Čikago i zaljubio se u moju današnju suprugu, Portorikanku. I Boga mi, donijela mi je sreću i na poslovnom i na onom značajnijem – životnom planu. Rodila mi troje krasne djece, od kojih danas imam sedmoro unučadi. Svi smo u Čikagu i živimo složno i srećno“.

Početkom novog milenijuma, odlučuje da kupi nekretninu u Herceg Novom i od tada se češće sreće sa Crnom Gorom.

Ljubo Pejović zavičajna sjećanja na porodicu i djetinjstvo izgovara drhtavim glasom i zamagljenih očiju, što svjedoči o njegovom karakteru, više od zavidnog  imetka koji je mukotrpno stekao na dalekim meridijanima.

I svjedoči da je pobijedio sve opasnosti koje su mogle da ga odvuku od korjena.

Razgovor sa njim smo završili sa osjećanjem nedorečenosti. Život vrijedan filma i romana, čiji scenarista i pisac ne bi morali da upotrebljavaju ličnu maštu, nemoguće je ispričati u običnoj reportaži. I ovo što je završilo  u novinarskoj bilježnici, moralo je da prećuti sijaset zanimljivih storija iz dalekih zemalja,  nama egzotičnih i potpuno nepoznatih.

Ono što je najvrijednije, nije bilo moguće prenijeti riječima, a to je doživljaj razgovora sa čovjekom kome zle prilike i teški usud nisu ni natrunile duhovni život, pobjednikom u surovoj borbi fizičkog opstanka, koji u svojim hazarderskim životnim prilikama nikada nije ulagao dušu i etiku iz zavičajnog zavežljaja.

Prvi povratak u domovinu

Kada je prvi put posjetio Jugoslaviju, Ljuba su privodili u policiju. Prvo u Beogradu, a potom i u rodnom Nikšiću, gdje je odgovarao na mnoga besmislena pitanja islednika. Otišao je i do kamenih ruševina svoje kuće u Trubjeli, gdje je nastala  i jedna sjetna pjesma o roditeljskom domu i poskitanoj familiji.

„kada sam prvi put posjetio rodnu kuću, našao sam samo ruševine nekadašnjeg doma. Gledam ono kamenje, čini mi se da svaki poznajem, a čini mi se da me savki pita Ljubo, gdje si ti do sada, mi smo te čekali. I onda, dođoše mi stihovi sami na usta:

        Na Trubjelu ispod brda Gošca

Bješe kuća moga oca…

Stara kuća kroz koju vjetar duva

Djece u njoj puno bješe

 Al` ne bješe dosta kruva.

Kad ptićima perje nikne i porastu brza krila

Tako isto čeljad naša Trubjelu su ostavila

Iz grmenja i glavica još i sad se pjesma čuje

divljih zvjeri divljih ptica, što ko himna odjekuje

 čeljad našu oplakuje.

Sa Trubjele ispod brda Gošca

Nekad bješe kuća moga oca…

Sad kroz omeđine vjetar piri

 kao da i on tiho zbori

,, dragi Ljubo dušu smiri

I vrati se Crnoj Gori”.

I  evo sad kao starac,

oslabio, iznemoga`

Gledam omeđine doma moga

Pa mi neka tuga srce para

Samo snage imam reći

Zbogom zbogom kućo stara!