Bivši šef kabineta sekretara SAD-a: Kako smo američkom narodu „prodali“ rat sa Irakom

Piše: Lorens Vilkerson (The New York Times)

Prije petnaest godina, Kolin Pauel, tadašnji državni sekretar SAD, govorio je pred Ujedinjenim nacijama kako bi progurao preventivni rat protiv Iraka. Kao šef njegovog kabineta, pomogao sam sekretaru Pauelu da oslika jasnu predstavu da je rat jedina opcija, „da kada smo suočeni sa režimom koji ima pretenzije na regionalnu dominaciju, skriva oružje za masovno uništenje i obezbjeđuje utočište i aktivnu podršku teroristima, mi se ne suočavamo sa prošlošću, mi se suprotstavljamo sadašnjosti. I ukoliko ne djelamo, mi se suočavamo sa još strašnijom budućnošću“.

Dok sam pratio izlaganje gospodina Pauela tog hladnog dana, razmišljao sam šta smo učinili. U tom trenutku, mislio sam da je sav naš rad bio uzaludan – da bez obzira na njegove napore nismo pridobili znatniji dio međunarodne zajednice.

Međutim, ankete kasnije tokom tog dana i te nedjelje pokazale su da je on ubijedio mnoge Amerikance. Znao sam da je to bio razlog zašto je izabran da govori: njegova pozicija među američkim narodom bila je daleko čvršća nego bilo kog člana Bušove administracije.

Predsjednik Džordž V. Buš mogao je da naredi otpočinjanje rata čak i bez izlaganja pred Ujedinjenim nacijama, ili čak i da je sekretar Pauel teško podbacio tim govorom. No, sekretarova privlačnost bila je značajan dio dvogodišnjeg nastojanja Bušove administracije da ukrca Amerikance u bojna kola. To nastojanje dovelo je do izabranog rata sa Irakom – onim koji je doveo do katastrofalnih gubitaka za region i za koaliciju koju su predvodile SAD, i koji je destabilizovao čitav Bliski istok.

Ovo ne treba zaboraviti s obzirom na to da se Trampova administracija koristi istom šemom kako bi stvorila lažni utisak da je rat jedini put da se pozabavi iranskim prijetnjama.

Nedavno, ambasador Sjedinjenih Država pred Ujedinjenim nacijama, Niki Hejli, rekla je da administracija raspolaže „neupitnim dokazima“ da se Iran ne vlada prema rezolucijama Savjeta bezbjednosti u vezi sa njegovim balističkim programom i u vezi Jemena. Baš kao Pauel, i Hejlijeva je prikazala satelitske snimke i druge fizičke dokaze raspoložive samo američkoj obaveštajnoj zajednici kako bi potkrijepila svoje navode. No, ovi dokazi su krajnje neuvjerljivi.

Zaprepašćujuće je koliko je ovaj trenutak sličan izlaganju g. Pauela iz 2003. godine u vezi sa iračkim oružjem za masovno uništenje i kako se metode Trampove administracije poklapaju sa onima predsjednika Buša i potpredsjednika Dika Čejnija. Dok sam posmatrao gospođu Hejli u Odbrambenoj obavještajnoj agenciji, htio sam da emitujem video sa gospodinom Pauelom na zidu iza nje, kako bi Amerikanci mogli da momentalno prepoznaju kako se kreću istom putanjom kao 2003. godine – čije je krajnje ishodište rat. Samo što bi ovaj rat sa Iranom, državom sa gotovo osamdeset miliona stanovnika, koju daleko veća strateška dubina i težak teren čine daleko većim izazovom od Iraka, bio deset po petnaest puta gori po broju žrtava i finansijskim troškovima.

Ako želimo nešto zvaničniji izraz planova Trampove administracije za Iran, treba samo da bacimo pogled na nedavno objavljenu Nacionalnu bezbjednosnu strategiju (National Security Strategy) u kojoj stoji: „Što duže zanemarujemo prijetnje iz država koje su odlučne da prošire i razviju oružje za masovno uništenje, to će te prijetnje postajati sve gore, i sve će nam manje odbrambenih mogućnosti stajati na raspolaganju“. Tim Buša i Čejnija ne bi mogao tako nešto bolje da iskaže dok su promišljali napad na Irak. Strategija smješta Iran na mjesto jedne od najvećih prijetnji sa kojim se Amerika suočava, na sličan način kako je predsjednik Džordž Buš odslikavao Irak Sadama Huseina. Uz Kinu, Rusiju i Sjevernu Koreju koje sve predstavljaju daleko veći izazov Americi i njenim saveznicima od Irana, upitno je otkud je Trampov tim crpio svoje ideje.

Iako je obraćanje gospođe Hejli promašilo metu i niko drugi do članovi državne bezbjednosne elite neće pročitati strategiju, to nije važno. Ovo smo viđali i ranije: kampanju zasnovanu na politizaciji obaveštajaca i kratkovidim političkim odlukama kako bi se zasnovao slučaj za rat. Izgleda da se, po svoj prilici, američki narod toliko navikao na razno huškanje izvršne vlasti, gotovo u potpunosti podržano u Kongresu, da ovakve akcije nisu u većoj mjeri preispitivane.

Za sada, medijske kuće uglavnom nisu uspjele da odbace lažnu pripovijest koja dolazi iz Trampove Bijele kuće o Iranu. Početkom novembra, mediji u SAD su se usredsredili na tvrdnje neimenovanog američkog zvaničnika u kojima stoji da tek pribavljeni dokumenti iz skrovišta Osame bin Ladena predstavljaju „dokaze da je Iran podržao rat Al Kaide protiv SAD“.

To je živo podsjećanje na očajničke pokušaje potpredsjednika Čejnija 2002–2003. godine da napabirči dokaze o povezanosti Sadama Huseina sa Al Kaidom od pritvorenika u Gvantanamu. To sjeća na direktora agencije CIA, Džordža Teneta, koji je uvjeravao Pauela uoči njegovog govora u Ujedinjenim nacijama da su njegove veze između Sadama Huseina i Osame bin Ladena čvrste kao stijena. Danas znamo koliko je mnogo gospodin Tenet pogriješio.

Danas, analitičari koji tvrde da postoje bliske veze između Al Kaide i Irana dolaze iz Fondacije za odbranu demokratije, koja se oštro protivi nuklearnom dogovoru sa Iranom i bez ikakve zadrške poziva na smjenu režima u Iranu.

Izgleda da nije ni od kakvog značaja što je 15 od 19 otimača koji su izveli napade 11. septembra bilo iz Saudijske Arabije i nijedan među njima nije bio Iranac. Ili da je, prema podacima američke obavještajne zajednice, samo jedna od grupa od onih koje su navedene kao aktivno neprijateljske prema SAD, slabo povezana sa Iranom. Više nego ikada Fondacija za odbranu demokratije podsjeća na Odjeljenje za specijalno planiranje Pentagona koje plasira neistine kako bi potkrijepilo vođenje rata protiv Iraka.

Niz poteza Trampove administracije koji idu u prilog eventualnom ratu sa Iranom je daleko duži od nastupa Hejlijeve. Tu treba da uključimo predsjednikov izričiti ultimatum prema kome Kongres mora da „popravi“ iranski nuklearni dogovor, uprkos realnoj iranskoj popustljivosti; pritisak Bijele kuće na obavještajnu zajednicu da obezbijedi dokaze o Iranskoj nepopustljivosti; izbor administracije da nedavne proteste u Iranu posmatra kao početak promjene režima. Kao i kod Bušove administracije ranije, ovi, naizgled, nepovezani događaji služe da se stvori narativ prema kome je rat sa Iranom jedina održiva politika.

Dok gledam, unatrag, na korak po korak našeg marša ka ratu sa Irakom, shvatam da nam po svoj prilici nije bilo stalo što smo koristili petparačke obavještajne podatke ili samo one podatke koji bi potkrijepili naša gledišta; da je bilo zagovarano nerealno gledište da će rat „isplatiti sam sebe“ prije nego što će koštati hiljade milijardi dolara; da smo bili beznadežno naivni misleći da će rat voditi demokratiji umjesto da odgurne region na spiralu opadanja.

Jedina svrha našeg djelanja bila je da prodamo američkom narodu slučaj za rat sa Irakom. Ankete pokazuju da smo to i uradili. Tramp i njegov tim sada pokušavaju da to učine ponovo. Ako nismo pažljivi, oni će uspjeti.

(Lorens Vilkerson je nekadašnji šef kabineta državnog sekretara SAD Kolina Pauela. Preveo: Miloš Milojević.)

Uzmite Slobodu u svoje ruke!

https://www.facebook.com/slobodacg/videos/1994421944142743/