Bilansno samoubistvo Branka Ćopića

Piše: Boris B. Brajović

U prvomračju boje djedovog gunja prvog dana sredoposne nedjelje velike Četrdesetnice na praznik prenosa moštiju svetog Nikifora Carigradskog, uz topli razvigorac što se s ranog proljeća javi, tek da zagolica na bolje vrijeme koje će doći, visoki div od deset metara stupio je na spoljni parapet savskog mosta, na zamišljeni binjektaš sa kojeg će se džilitnuti natren kasnije.

Težina njegovog umornog bića i privlačnost zemljine sile učinili su ostalo. Sve je brzo prošlo. Nije uspio ili nije želio da zatvori oči, da se sakrije žmureći kao što je često činio u djetinjim podgrmečkim danima kad bi se pojavili natmureni naviljasti oblaci iza kojih su hitro dolazile roguljaste munje plašeći jednako i ovce i čobane. Nema straha kad se ide Bogu na istinu.

Dvadeset šestog marta 1984. godine nije otišao samo najhrabriji partizanski prvobježanac Branko Ćopić već i jedan fantastični svijet i vijek „kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan“. Ali taj svijet hadučkih pećina, lisičjih loga, zmajeva, vila, divova, patuljaka, vampira, junake, čarobnjaka i ratnika ako ćemo pravo nije ni postojao. Samo ako ste dijete možete vjerovati u tako nešto. Ali ono što je u fizičkom svijetu nemoguće u duhovnom je ne samo stvarno već i jedino postojeće.

Samo dijete ne mijenja ono što se nije desilo onim što se dogodilo, već su to za njega polovi jedne stvarnosti koji zajedno sapostoje u svakom događaju, kao neke duhovne dvojnice koji će tek sa zrelim dobom zasvirati o milosti igre djetinjstva u kojoj je sve prisutno a samo ono što se sad projavilo već u sledećem trenutku moglo bi biti i drugačije, stvarno drugačije.

Blaženi Avgustin će u svojim potresnim Ispovjestima zavapiti Bogu: “reci mi da li je mom djetinjstvu prethodilo neko moje već umrlo doba”.

Koliko tih doba slilo se u hašanskom dječaku koji je sa svima nama to iskustvo svijeta bez maski nesebično dijelio, svijeta prirode života u kojoj su sve razlike nevažne i sporedne i u kojoj je jedino važan bio sud njegovog djeda Rada o njima. A on je uvijek bio svetački blag i pravedan, bilo da se odnosio na razobadanog Sivonju ili grmečka spadala ili lopove od svake ruke. Govorio je stoičkom mudrošću: „Šta ćeš, bez rada i lopova nema života“.

Nedostaje nam djed Rade danas i njegov sud o nama o našim lopovima iz tužilašta, o korumpiranim sudijama, o pokvarenim upravnicima zatvora i pošta, o bijesnim ministrima i ministarkama, o lažikomitama o predsjednicima Akademija. I mogu zamisliti kako bi to bilo da je danas Ćopić sa nama i da nam ponovi svoju pristupnu besjedu koju je izgovorio u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti kada je postao redovni član.

Tada je umjesto riječi zahvalnosti i prigodnog govora pročitao svoju pripovjetku Dane Drmogaća. Priča o poznatom ličkom bojdžiji i avanici, kamaratu njegovog djeda Rada sa kojim je u mladosti bazao za ovcama i igrao se klisa i „krmače“. O onom ljutom prečanskom hajduku čijih smo se potomaka odrekli čim smo kao narod stasali.

Postali smo narod bez svojih Desnica, narod bezprečanski. Odrasli smo djetinjstvom u kojem nema djeda Rada i strica Nidža i majke Soje. Ima drugih nekrštenih imena. Kakva djetinja lica u nama rastu. I kako onda možemo razumijeti strašnu i duboku ljubavnu ispovjest, zapalu u jednoj rečenici Brankove oproštajne poruke, upućenu njegovoj ženi Bogdanki: I Cica, Bog je ubio dabogda!

Na početku ove oproštajne poruke sebi se obraća u drugom licu kao nekom liku iz svojih priča i piše: Sam je kriv za svoju smrt.

Ali nije otišao usamljen već ispraćen u najdužoj srpskoj koloni onih čudnih bića, milosnica, čuma, babica, šumskih majki, zmija čuvarkuća, junaka i hajduka, pokajanih lopova, novovjeraca i konjovodaca. Sustigli ga prvi put na savskom mostu i nije imao kud i on je u toj igri pojurio sa njima za sobom, tog začaranog proljećneg popodneva. Neko je u masi još uspio da mu u letu dobaci poslednju mudrost: „Što duži život, i sindžir dulji, i još sve teži, zemlji te vuče“.

Pročitajte još:

Boris B. Brajović: Vladika Atanasije – Priča o slepcu i mutavom