Bećković: Srbi u Crnoj Gori jedini narod koji je proglašen okupatorom sopstvene zemlje

Najveći pjesnik ovog vremena, orator, mudrac, harizmatičan, vitalan, besprekornog i neponovljivog stila, dendijevac, cinik i umnik, prvi poeta i ,,zastupnik“ ovog naroda, Matija Bećković danas, 29. novembra puni 80 godina.

U vremeplovu koji smo raspakovali upisano je da je u 6. razredu niže gimnazije u Valjevu njegov pismeni zadatak o revoluciji nagrađen kao najbolji rad u svim školama Srbije. Ta nagrada i novčani iznos od 15.000 dinara bila je i njegova prva zarada od koje je kupio i prvi karirani sako, košulju i pantalone, a nešto je utrošio i za poklone tetki i teči. Tada se Matija zauvijek ,,zaposlio kod maternjeg jezika“.

Nije mu bilo dovoljno riječi i izraza da iskaže osećanja, da opiše slike i ljude, da kaže ,,kažu“, da upita ,,čime ste palili vjetar“, da ispjeva o Srbima ,,koji su sebe naložili na vatru“ i zapita ,,Boga i pamtikamen“, pa je počeo da kuje svoj jezik. ,,Junačio se i jezikovao“! I u tom „jezikovanju“, za šest decenija u kojima je njemu pjesma bila život, objavio više od 170 izdanja brojnih pjesničkih knjiga, koje su imale nevjerovatne tiraže i po 50.000! O njegovoj slavi, daru i harizmi Momo Kapor napisao je da ,,sve što bi izmislio po noći, idućeg dana bi išlo od usta do usta“.

Obavezno penkalo sa mastilom i mala bilježnica koja staje u džep, pokret rukom koja vadi taj kožni notes, znak su da poezija u njemu ne miruje. ,,Rade“ riječi, crno mastilo na papiru već je upisalo stihove. Pjesme su mu isklesane i u kamenu, a umijeće i magija koja se događa dok govori svoje stihove traje koliko i njegova poezija. Opčinjava slušaoce kud god da ga je poezija otpratila, njegova čitanja poezije liče na mitinge, ili kao da se na pozornici izvodi dramsko djelo.

Život i sve njemu važne ljude u posljednjim godinama stvaralašta opisao je u poetskim memoarima ,,100 mojih portreta“ i simboličnog naslova ,,Mojih 80 – portreti“, čiji je izdavač Kompanija ,,Novosti“.

Šta najbolje opisuje vaših 80?

,,Kako vrijeme prolazi sve više se oslanjam i računam na sebe. I bez sebe ne mogu ništa da učinim. Sam sebi sam sve potrebniji, a drugima sporedniji. I kako godine odmiču, postajem toga svjestan. Kažu da je strašni sud suočenje sa sobom. Ako to izbjegavamo ovdje, tamo to suočenje ne možemo izbjeći.“

,,Ti ćeš roditi sina, i daćeš mu ime Matija“… tako je vaš ujak, u snu koji je sanjala vaša majka Zorka, odredio vaše ime. Bez oca, uz žrtvu majke da vas školuje, tetka je bila vaša adresa školovanja i mladih godina života…

,,Na povratku iz Herceg Novog, Danilo Kiš mi se požalio kako se Ivo Andrić ni o čemu ne izjašnjava. Ako jednog dana slučajno nešto kaže, sjutradan se na to povrati i sve poravna da ti ništa ne ostane. Prepričavam te riječi Stevanu Raičkoviću, a on će: ,,Htio bi Kiš da mu Andrić sve priča iz početka!“ Na tu anegdotu podsjetilo me i vaše pitanje. Odakle da počnem. Posle Judine izdaje ,,kocka pade na Matiju“. Ali, vremena se mijenjaju. Ovo je vijek tehnologije, pa i čitaoci i gledaoci mogu na internetu da potraže sve što ih i o meni zanima. I biraju najbolje djelove. Ono što bi meni bilo interesantno ne znači da je i drugima, pa bolje da se ne miješam.“

Iz Vojvodine u Crnu Goru, od Slavonskog Broda do Valjeva, pa posljednja stanica Beograd – vodila je vaša pruga života i pjesništva. Šta vas je najviše odredilo?

,,Sve ono što nisam odmah, nego tek naknadno prepoznao. Sve što imam dobio sam, i nemam čime da se hvalim. Senta je bila nevidljiva zvijezda u mom kosmosu. Kome sopstveni život nije tajna, drugih tajni i nema. Bog je bio na mojoj strani, a da li sam ja na njegovoj, Bog zna.“

Jezik i pjesništvo odveli su vas i na sve strane sveta. Šta ste tamo najviše osjetili, šta se najjače čulo?

,,Istina je adresa na kojoj stanuje poezija. I možda nije trebalo nikud ni zbog čega odlaziti, osim zato da bi se uvjerio da je duša puna samo kod kuće. Genije ili duh mjesta. Genius locus. To je zaključak svih putnika. Ne potvrđuje li to i aksiom iz osnovne škole koji kaže da ćeš, ako s jedne tačke kreneš i ideš u istom pravcu, stići na onu sa koje si krenuo.“

I Velje Duboko, gdje je vaša očevina, nazivom nosi simboliku i veličine i dubine vaših djela. Šta još morate da napišete?

,,Srećom još ne pišem uspavanke. Anestezija poezijom je polje na kojem se nisam ogledao. Više volim da se čitaoci raduju i smiju, nego da se uspavljuju i dremkaju. U svoje vrijeme sam nekim novinama predlagao da uvedu anketu sa pitanjem: Od koje knjige najprije zaspite?“

Ko je bio vaš pretpostavljeni u životu?

,,Moj jedini pretpostavljeni je onaj koga nemam. To je moj konačan odgovor. U mladosti sam izjavio: ,,Moj pretpostavljeni je Gete!“ Trebalo je da bude, a ispostavilo se da nije.“

„Uvek sam se družio sa starijima od sebe…“. Mnogih više nema, sačuvali ste ih u ,,Portretima“, ali mlađima ste zanimljivi…

,,Sada više i nema starijih. Svi su mladi, jer jedino tako ima smisla živjeti i može da se opstane. Makar kao klovn. Nezreli pajaci šetaju ulicama. Nekad je mladost bila ljubav. Sad je lozinka ,,što stariji to mlađi“. Uostalom, u odnosu na šta bi čovek mogao biti star? U odnosu na vazduh, vodu, ili vatru. Ljutio se Stojan Aralica, kada je imao 90 godina, na jednog pisca koji ga je pitao da li još slika: ,,Budala jedna, ja slikam sad bolje nego ikad!“ To mi je onda bilo smiješno, a sada nije. Na pitanje kako to da je pod starost napisala više nego u mladosti, Desanka je odgovorila: Otvorilo mi se!“

Šta su danas putokazi mladima?

,,Kao i svaka mladost. Možda makar malo sreće. A i to malo je mnogo. Zagrižena jabuka je simbol našeg vremena. Ima mnogo verzija kako je nastao ,,Apple“ – kaže Stiv Džobs. Između mnogih predloga odlučio se za zagriženu jabuku. Jabuka je simbol razdora i zabranjenog voća, a zagrižena jabuka simbol neposlušnosti Bogu. Sloboda da se čini zlo. Znak buntovništva i bezbožništva. Taj nedostajući zagriz zbog kojeg smo isterani iz raja postao je i logo i grb našeg vremena. Vidim ga kako stoji na oltaru i u Carigradu i u Vatikanu.“

Kakva je mladost koju gledate u unucima i oko sebe?

,,I mladost je lepa samo dok se čeka.“

Vaša riječ, na svaku veliku temu politike ili države, bila je uvek na cijeni. Ima li koga „sa vrha“ danas nešto da pita, da vas čuje?

,,Ne bih mogao da se pohvalim da to očekujem od bilo koga. Da neko nekoga uvaži, a kamoli poštuje, potreban je natčovečanski talenat koji se kod nas retko kad pojavljivao. Gete je rekao: ,,Da bi neko nekog cijenio, on i sam mora biti nešto“! Andrić je tu riječ uzeo za moto svog eseja o Ljubi Nenadoviću i knjizi o Njegošu.“

O Crnoj Gori i Crnogorcima …. „crnogorskoga bi, pa prođe…“.

,,Sve što sam izgovorio na tu temu postoji na internetu, a ja ostajem pri svakoj riječi koju sam izrekao. Srbi u Crnoj Gori su jedini narod na svijetu koji je proglašen okupatorom svoje sopstvene zemlje. Tamo su demantovali nauku koja je utvrdila da se jedino rod i jezik ne mogu promijeniti. Srpski manastiri su srpski na cijeloj planeti. U Americi, Australiji, Grčkoj, Nemačkoj, Švedskoj, Hrvatskoj… Jedino u Crnoj Gori tvrde da srpski manastiri nisu srpski, mada su stariji od Crne Gore. Kažu da je postojala crnogorska autokefalna crkva, a da je bila, bila bi jedina autokefalna crkva koja nije imala patrijarha. Njihovo pismo je sada latinica na kojoj nemaju nijedno svjedočanstvo, ni knjigu ni tapiju ni krštenicu. Tako su pokidali sve veze sa rodnim tlom. Ne znam da li su sada u žalosti za NATO paktom posle Makronove objave da je NATO doživeo moždanu smrt.“

O Montenegru i Montenegrinima…

,,Više o Montenegru zna Mogerini i moje znanje nije ni primaći njenom. Jedino znam ono što znaju svi. Onoliko koliko mogu nanijeti štete Srbiji i Srbima toliko vrijede na međunarodnoj berzi.“

Šta nas danas spaja kada je mnogo urađeno da „svako ide svojim putem“ i da budemo tek dobre komšije?

,,Montenegrini su uspjeli da učine čudo za koje prije njih sviet nije znao. Odvojili su Crnu Goru i sačuvali zajedničku državu. Tako je Crna Gora postala nezavisna i samo njina, a Srbija ostala zajednička. Koliko sam obaviješten, spajanje je nešto bez čega se može. Sve se može obaviti vještačkom oplodnjom koja nije slučajno izmišljena.“

Šta su vaši nemiri danas?

,,Još nisam načisto da li da gluv ostanem ili postanem. Više nisam siguran da li ne čujem ili neću da čujem. Što je baba Jeja govorila: Reci mi nešto milo da vidiš čujem li.“

Šta najvrijednije imate, čuvate, pamtite…?

,,Najvrijednije što čuvam i želim da sačuvam je mrva zdravog razuma. A to baš nije jednostavno. Kako da ga sačuvam, a da ga ne ureknem.“

Kao da je niste izrekli Vi, već da je došla kao zavjet odnekud iz srži, ili sa visina, ta ,,najskuplja srpska reč“ da li je pojeftinila, ili postala još skuplja?

,,Najvažnije je jednom zauvijek reći i dati na znanje svima i svakome: ,,Nije na prodaju!“ Tu parolu treba najkrupnijim slovima ispisati preko Prokletija, da je cio svijet gleda za sva vremena.“

Može li Kosovo biti potpis? Sporazum? Sa kim da se sporazumijemo kada su tamo vjekovima naši dokazi postojanja, stradali i otuda otjerani narod, dvije decenije američka vojna baza i nova dvomilionska albanska država… Oteto, a svet se upinje da se potpišemo i da se ,,sporazumijemo“.

,,Oteli su ga, a mi ga ne damo! Nezvani usrećitelji su im poklonili tuđe, pa se još čude u čemu je problem. I sve kaže onaj grafit: ,,Nijedna duša te se nije odrekla!“ A kako da se odrekne kad je pod svakom travkom duša.“

Koja je cijena i koji je put Srbije?

,,Možda je sudbina Slobodana Jovanovića, čiju 150. godišnjicu rođenja upravo obilježavamo izložbom u SANU i skupovima posvećenim njegovom životu i djelu, najrječitija i najpogodnija za odgovor na ovo veliko pitanje svih pitanja. Naime, Jovanović je od najvećih autoriteta nazvan ,,savjest srpskog naroda“, onaj ,,koji je od svih naših duhova najviše građanin svijeta“ i ,,jedno od najkrupnijih imena cjelokupne srpske kulture“, ,,jedan od najvećih tvoraca na srpskom jeziku svih vremena“, ,,jedan od najzaslužnijih ljudi koji bi svojim velikim znanjem i izvanrednim moralnim i duhovnim osobinama činili čast i najvećim narodima“. ,,Srpski Volter“ osuđen je kao zločinac i sluga okupatora, mada je rat proveo u Londonu, prestonici savezničke borbe protiv okupatora i fašizma, što se po riječima njegovog tužioca ,,može činiti paradoksalnim samo na prvi pogled“. Reakcija njegovog naroda na tu presudu sažeta je u riječ one majke koja je rekla svom sinu: Samo mi ti budi Niko i Ništa!“

Kao da nismo svjesni koliko su te podjele i ideologije bile kobne? Pa i danas…

,,Sudbina Slobodana Jovanovića je simbol sječe knezova koja nije bila samo 1804, nego i 1944, a nije sasvim prestala do današnjeg dana. Golgota i gubitak takvih ljudi koje je nemoguće pobrojiti, nagrdila je, obeshrabrila, raspametila i dezorijentisala srpski narod. Kada neko umre, nema prečeg posla nego da se sahrani. A u našoj zemlji već gotovo čitav vijek su toliki nesahranjeni mrtvaci. Kao što ni građanski rat, koji se zove i bratoubilački, još ne prestaje u Srbiji (i Crnoj Gori), uprkos činjenici da nema ni jedne kuće ni porodice koja nije bila na obje strane. A te strane su vremenom zamjenjivale mjesta i popunjavale redove tako što su poraženi prelazili na stranu pobjednika, a pobjednik nije bio niko. Važno je da se međusobno biju da vide ko je bolji i da ,,klanje po zaklanom grlu“ ne prestaje. Hoćemo li ikad dočekati da čujemo visoku i spasavajuću riječ koja bi nas podigla uvis i izvela iz ponora? Ako biljke osećaju i mržnju i ljubav, valjda je osećaju i ljudi.“

Rekli ste: ,,čovjek je ono što pamti“ – šta vi pamtite, šta se danas mora upamtiti?

,,Šta ćemo zapamtiti ne odlučujemo mi. To samo izbija i zato je i važno i sveto. I zato smo – ono što pamtimo.“

Kada se posle ovih 80 ,,ponovo rodite“…?

,,Ponovo se rađa obično u nedjelju, u bilo kojem gradu, recimo u Valjevu, gdje će te opet okružiti djeca kao svakoga pridošlicu…“

Vaše LJ…?

,,LJ je kombinacija dva slova i u ćirilici i u latinici. Kada okreneš V latinicom rode se L i O, a kada ih spojiš dobiješ Ljudmilu i Olju. Rodile su se kad se V izvrnulo na postavu i okrenulo na ćiriličku stranu. A ovamo su ih dočekali moj brat i sestra, Ljubo i Ljubica.“

Javnost je o mladom, naočitom i talentovanom pjesniku saznala 26. maja 1962., kada mu je u ,,Večernjim novostima“, na srednjim stranama, povodom prve knjige, ,,Vera Pavladoljska“, objavljena velika fotografija, uz tekst ,,Zlatni stihovi ljubavi“. Slikan je sa knjigom koja će ga vinuti u nebesa.

Poema ,,Vera Pavladoljska“ te 1962. bila je senzacija kada ju je veliki slikar Radomir Stević Ras objavio kao bibliofilsko izdanje. Štampana je u samo 50 primjeraka, koštala je tada basnoslovnih 20.000 dinara i – odmah je rasprodata. Kao bibliofilsko izdanje nalazi se u Gutenbergovom muzeju u Majncu i Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku.

Vera Pavladoljska… prva ljubav, prvi ljubavni stihovi, prva knjiga…životni saputnik… i večna pesma…

,,Da sam je sreo i prepoznao, tek sam naknadno saznao, ali ipak na vrijeme. Mogu da kažem da je nisam izgubio i pustio da ode bez riječi. Stevan Raičković mi je govorio da je najvažije što sam stihove koje sam joj posvetio napisao za njenog života i što ih je ona vidjela svojim očima. I da to nije isto kao da sam ih napisao poslije njene smrti. A Dušan Radović me pitao: Ko se još oženio svojom prvom ljubavi?“

Izvor: Novosti