Bećković: Imao sam sreće da mi prijatelji budu neki od najznačajnijih ljudi našeg vremena

Knjiga „100 mojih portreta“ pjesnika, akademika Matije Bećkovića, u izdanju Kompanije „Novosti“, predstavljena je juče na Beogradskom sajmu knjiga.

„Imao sam sreće da mi prijatelji budu neki od najznačajnijih ljudi našeg vremena. Nisam pomišljao da bi mnogi moji prijatelji mogli umrijeti prije mene i da bih mogao ostati sam. A kada se to dogodilo, nije mi preostalo ništa drugo nego da o njima pišem“, objasnio je Bećković motive za svoju novu zbirku pjesama koju je urednica Jelena Jovović nazvala „lirskom autobiografijom o drugima“ i „pjesničkom brojanicom“.

Jedna od najposjećenijih promocija na ovogodišnjem Sajmu knjiga počela je obraćanjem slavnog reditelja Emira Kusturice koji je nakon razgovora o Bećkovićevoj knjizi na istom mjestu, Platou „Branko Miljković“, predstavio i svoju knjigu „Šta mi ovo treba“.

Kusturica je Bećkovića nazvao „najvećim selebritijem“.

„Ni u jednom narodu ne postoji da je najslavnija osoba pjesnik. On je jedini koji je uspio da našu književnost dovede do tačke na kojoj ironija postaje umjetnost, da u svojoj poeziji ostvari ironijsku distancu od stvarnosti“, istakao je on.

Kusturica je primjetio da su najuzvišenije tačke njegove književnosti upravo one za koje je bio optuživan da podstiču nered, nemir i nacionalno.

„Ćeraćemo se još“ je najduhovitija parabola koja govori ne samo o istoriji srpskog naroda nego svih ovdje. Kada Matija kaže da more dobro stoji uz njegov plavi džemper, to je ideja da se od svake, i usputne senzacije može napraviti velika poezija, od banalnosti široka priča, a da se i u onome duboko zaptivenom u našu tradiciju može pronaći ironijska tačka koja mu daje svevremenost“, ocijenio je Kusturica.

Pisac Vladimir Kecmanović je rekao da mu se sve dopada u Bećkovićevom opusu – „od perioda u duhu Majakovskog i srodnog Miljkoviću, preko vraćanja epskoj tradiciji i crnogorskim korijenima, do najnovijeg“.

Priznao je da ga je u najnovijem djelu fascinirala vitalnost, i ljudska i pjesnička, sa kojom je Bećković pristupio nečemu što je i njegova (Kecmanovićeva) davna opsesija – „kako od današnjeg debilizovanog jezika napraviti umjetnost“.

„U ovoj zbirci prisutne su sve ključne faze Matijinog rada, ali je najdominantnija ova o kojoj sam govorio. A ja bih ovu knjigu u duhu današnjeg jezika mogao nazvati ‘grupnim selfijem Matije Bećkovića’“, rekao je Kecmanović i pročitao pjesmu o Branku Miljkoviću.

Bećković se nadovezao govoreći o svom susretu sa Miljkovićem 1960. godine, ali i o samom pjesniku, kako je nosio crveni prsluk i bijele rukavice, otišao u Zagreb uvjeren da tamo pjesnike više cijene nego u Beogradu, ali i kako su nakon njegove smrti njegove metafore postale istine.

„Svi srpski pjesnici tvrde da će se ubiti, a ubio se samo on. Jedini je on bio kadar da svoju glavu da za poeziju koja je, plaćena tom najskupljom cijenom i kada bi vidio šta je svojom smrću za poeziju učinio, Branko bi, uvjeren sam, sve isto ponovio“, rekao je Bećković.

Izvor: Tanjug/ B92