Autošovinizam kao ulaznica za nagrade: Dnevnik izdaja Nataše Kandić i kompanije
Nataša Kandić je nedavno od gradonačelnika Prištine dobila ključeve grada. Ne u znak podrške srpskim povratnicima, već kao nagradu za dugogodišnje predstavljanje Srbije kao arhezločinačke tvorevine. Scenografija potpuno u skladu sa suštinom: grad u kojem gotovo da više nema Srba slavi ženu koja je godinama relativizovala njihovu patnju.
Nagrađena je ne za istinu, već za politički narativ. Upravo ta vrsta „hrabrog istupanja“ donosi priznanja sa one strane administrativne linije. Ali Kandić nije izuzetak — ona je samo jedna u nizu.
Ista ta matrica iznedrila je Sonju Biserko, Borku Pavićević, Jasnu Đuričić, Mariniku Tepić, Sergeja Trifunovića… Njihovo političko i javno djelovanje se, uz sitne razlike, vrti oko istog centra gravitacije: Srbija mora stalno da se samobičuje, da prizna krivicu, da ćuti kad je ponižavana i da se stidi svog postojanja.
Rama uručio ključeve Prištine Nataši Kandić: Nagrada za „istinoljublje“, tj – izdaju Srbije
Svako ko pokuša da afirmiše nacionalno dostojanstvo — bilo to preko kulture, istorije ili čak elementarnog prava na glas u međunarodnim odnosima — odmah biva optužen za nacionalizam, ksenofobiju, ratnohukačku retoriku. Kandić i ko su tu da sa već pripremljenim izjavama „objasne“ svijetu da je Srbija vječni dželat i treba da bude ponizna pred svojim komšijama. U njihovoj viziji, Srbi nemaju pravo na istorijsko pamćenje, niti na sjećanje na vlastitu patnju. Srbija treba da zaboravi svoju istoriju i da se povije pred svima. Nataša Kandić nije usamljena. Njeno primanje „ključeva grada“ od takozvanih prištinskih vlasti nije tek lični gest, već simbolički vrhunac jedne duge i uporne prakse u kojoj neki Srbi, pod maskom „građanske hrabrosti“ i „borbe za istinu“, postaju najglasniji advokati svih tuđih interesa — osim srpskih.
Marinika Tepić stavila je svoj potpis na Predlog rezolucije kojim se cijeli srpski narod proglašava genocidnim.
Nije se na tome zaustavila — godinama potom, kao mlada novinarka, širila je lažne priče o „koncentracionim logorima“ za Hrvate u Vojvodini. Ovo „otkriće“ Marinike Tepić, koje nikad nije dokazano, postalo je ključni „dokaz“ Hrvatskoj. Pozvalo se na njega i Hrvatsko kulturno vijeće iz Zagreba, u tekstu iz 2009. pod naslovom „Tko je ubijao Hrvate, a danas prešućuje“, gdje se tvrdi da je zvanični Beograd držao logore za Hrvate u Stajićevu i Begejcima. Autor teksta se poziva upravo na Tepićku, koja je, kako sam kaže, kao mlada novinarka „slučajno došla do dokaza“ o navodnom mučenju hrvatskih zarobljenika u tim selima kod Zrenjanina.
Sergej Trifunović, glumac u ulozi političara, nije imao problem da izjavi: „A što i da ne priznamo Kosovo?“ Pod određenim uslovima, kaže on, ne bi mu smetalo da se odreknemo kolijevke srpskog naroda. Nenad Čanak ga prati korak po korak — njemu je Kosovo već „de fakto država“, samo treba otići u Đakovicu da se uvjerimo. Njegova poruka glasi: vidite, sve im funkcioniše — predajmo se.
Ta potreba da se bude draži stranom pogledu nego svojoj istini, ima psihološke korijene. Ona dolazi od osjećaja inferiornosti prema Zapadu, od želje da se bude „civilizovan“, „moderan“, „kosmopolita“, ali tako što će se prvo i prije svega — zgaziti vlastito. Ti ljudi ne mrze Srbiju zato što znaju nešto što mi ne znamo. Oni je mrze jer im njena stvarnost remeti ličnu fantaziju o tome kakvi bi oni trebali biti.
Zato ne treba da nas čudi što se takvi ljudi najbolje snalaze u kulturnoj i medijskoj klimi u kojoj se Srbin mora stalno pravdati. Oni su tu kao stalni „autentični Srbi“ koji će potvrditi svaki negativni narativ. Njihov status zavisi od toga da nikada ne prestanu sa samoporicanjem. Kad bi se samo jednom usudili da kažu nešto o srpskim žrtvama, izgubili bi svu medijsku privilegiju.
Istina bez ljubavi prema svom narodu nije istina. To je samo udobna laž za tuđu upotrebu.
NADAM SE SA CE KANDICKA I OSTALI KAO BORCI UALJUDSKA PRAVA A U STVARI NAJGORI FAŠISTI USKORO PICRKATI OD ZLOBE. NADAM SE.
Došlo vreme da se kukolj izbaci iz žita.
Isti ti ṣ̌ljamovi nigde ne spominju hiljade Srba ,koji su pobijati i pokloni u toj istoj Srebrenici i Bosni,na kosovu ,genocidom bombardovanje Srbije i Crne Gore.
Jebo vam Dubrovik sve najmilije
Narkomani ,bednici,fašisti
Pa i ona milicka je isto gowno kao i kandićka a bila je ambasador u ustasiji
Dali je digla glas ili osudila proterivanje 250 000 srba sa Kosmeta. Dali se slaze sa exzodusom 250 000Srba iz Hrvatske.
Bože,ova žena je tako odvratno ispunjena mržnjom prema Srbima,fuj…
Zasto se osvrtati na neonacistu Natašu Kandić!
Ona je nato plaćenik i zadužena je da ubije Isusa Hrista.!
Njoj nije mesto među Srbima nego među nacistima. I Hitler je nagrađivao svoje poslušnike u Jasenovcu i Aušvicu!
Natašu Kandić nije moguće prozvati za aiutošovinizam jer ona mrzi Srbe a nije Srpkinja. Njeno delovanje se može zvati nacizmom ili šovinizmom ali nikako autošovinizam jer ona ne pripada narodu kojeg mrzi i napada!
Kandicka…kandise
ova je rodjena kao bestija i kao bestija ce i umrijeti
Toj bestiji drzava treba zabraniti rad izbrisati je iz evidencije organizacija pod izgovorom ljudska prava a prava su u bunaru pogledajte kandicka biserko marinka sve bestija do bestije njima ogledalo nije potrebno lica im sve govore!!!
Pravoslavni narodi su tolerantni. Dozvoljavaju da čak i njihovi najveći neprijatelji žive među njima. I ne samo to već oni nemaju nikakvih neprijatnosti zbog onoga što čine. Njihova kritika nacije i države može biti čak i pogubna po nacionalne i državne interese, ali ni to ne mijenja stvar. Pa čak i kada otvoreno stanu na stranu neprijatelja njihov integritet ničim ne biva ugrožen.
Kod drugih naroda, drugih religija ne postoji ovakav način antinacionalnog i antidržavnog djelovanja. Među Arapima i ostalim muslimanima za ovakva javna istupanja gospođa Nataša Kandić bi odavno dobila fatvu, a ona bi najvjerovatnije veoma brzo bila izvršena. Kinezi bi takođe stvar riješili eliminacijom kao što su radili puno puta u prošlosti. Čak i na zapadu takve osobe koje dovode u pitanje autoritet države, vlasti ili istaknutih pojedinaca stradaju pod nerazjašnjenim okolnostima. Britanija je najbolji primjer, sumnjive saobraćajne nesreće, upitna samoubistva, nekad u sopstvenim domovima, nekad čak i u zatvorima, predoziranja drogom ili alkoholom.
Čak se i Rusija poslednjih decenija sve više okreće ovakvom modelu eliminacije lica za koja procijeni da su štetna za nacionalne i državne interese.
Mislim da ako dobro razmisli i sama će shvatiti da su Srbi najtolerantniji ljudi, a srpsko društvo najdemokratskije u smislu slobode javnog nastupa.
Daleko bilo da pozivam da se nešto slično dogodi gospođi Kandić. Naprotiv, država treba da joj garantuje svaku sigurnost, a za sve izgovoreno i urađeno neka joj sudi Bog.