ИН4С

ИН4С портал

Асанж: Викиликс је модерна библиотека знања, коју модерни варвари желе да униште

1 min read

Глобални догађај „Прво су дошли по Асанжа“, који слави узбуњиваче и слободу изражавања, одржан је у десет градова широм свијета, међу којима је био и Београд.

Публици у Народном позоришту у Београду видео-линком уживо се обратио оснивач Викиликса Џулијан Асанж који се већ пет година налази у азилу у еквадорској амбасади у Лондону, поручујући да је Викиликс модерна библиотека знања, коју модерни варвари желе да униште.

„Она садржи више од 11 милиона извјештаја и градити ту библиотеку је испуњење сна. Њу стварају наша љубав, љубав наших извора, али и 100 година укупних затворских казни широм свијета. Ту библиотеку модерни варвари желе да униште, али она расте из дана у дан, као и број њених заштитника“, рекао је Асанж.

Асанж није желио да говори о оптужбама на свој рачун, али је истакао да су га оне ојачале и дале му „супермоћ“, преноси Б92.

„Оптужен сам да сам шпијун, терориста, сексуални криминалац, и то је за мене био шок, да се пробудим и схватим да сам постао демон. Али сада сам срећан, јер сам схватио да се нисам ја претворио у демона, већ су се други претворили. Оптужбом сам добио ‘супермоћ’ да видим друге какви заправо јесу“, рекао је Асанж.

Он је подсјетио и на друге оптужене да су шпијуни и терористи, попут Челзи Елизабет Менинг (амерички војник рођена као Бредли Едвард Менинг, ухапшена због сарадње са Викиликсом), бившег радника ЦИА Едварда Сноудена, за које је рекао да су посебни и храбри људи.

Џулијан Пол Асанж је аустралијски новинар и интернет активиста, најпознатији по свом раду на интернет сајту Викиликс.

Од 30. новембра 2010. налази се на црвеној Интерполовој потјерници због оптужби за силовање које је покренула Шведска, а које се наводно догодило 2010. године.

Асанж се 7. децембра у Лондону предао Скотланд Јарду, да би затим 23. фебруара 2011. суд у Лондону наложио да буде изручен Шведској.

Еквадор је 16. августа 2012. одобрио политички азил Џулијану Асанжу, који се од 19. јуна исте године налази у амбасади те земље у Лондону.

Британске власти су саопштиле да без обзира на одлуку неће допустити Асанжу да напусти земљу.

Подјелите текст путем:



Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:

     

2 thoughts on “Асанж: Викиликс је модерна библиотека знања, коју модерни варвари желе да униште

  1. Nemam ništa protiv, uvaženi moj, možeš me zvati Dokoni zamarač, svejedno, Njegošev park više je nego tolerantan, ovdje se treba vježbati u slobodi bez rezultata, i stalo je meni do toga da hirurški opišem ovu klupu, ispod drveta kome se vrijedi iz poštovanja pokloniti, jer, gle koliko je ptica na njemu otkrilo svoju postojanost, dok se „naš“ svijet rastvara u informaciji, u virtuelnoj biblioteci, i kilometarskim kasetama na čijim se trakama zna sve od nama… Svijet se, dakle, sa svojim Gradom budućnosti, pretvorio u – gigantskog voajera! Ako je vjerovati jednom mom starom učitelju, postoji izvjesna strast u praćenju. Naime, uopšte nije bitno od kakve će važnosti biti prikupljeni podatak, naprotiv, on može biti i beznačajan („Čovek gomile“ – E.A.Po), tim prije, na taj način će raspaliti u aparatu više strasti. Uostalom, i sam znaš, prema apsurdu se, prvenstveno i iznad svega, gaji strast.
    Zaista, sloboda nije od ovoga svijeta, kao temelj metafizike, istovremeno je blizu i daleko. Tim prije se svijet i očituje u jednu zaokruženu informaciju o sebi, kojoj samo, naizgled, pripadamo svi, mada nas se ona više ništa ne tiče, jer je već bila. Na taj način posmatrajući stvari, lako uviđamo: nama nije dato da živimo slobodu u njenoj budućnosti! Vikiliks je, tim prije, na neki perverzan način, u stvari, dokaz da su svi ti podaci jednom davno kreirani, i da umiješani u političku, globalnu zavjeru, nismo mogli ništa više do igrati po pravilima nevidljive igre koja nam je krojena sudbine bez našeg potpisa. – Pogledaj, ništa drukčije nije ni sa ovdašnjom „politikom“, produženom rukom rada stranih ambasada, lažnom opozicionom trojkom, „mjenstrim Vijestima“; sve je to jedna montaža, pano, stvarnost bez pozadine. (… na kraju, u jednom metafizičkom smislu, biti slobodan značilo bi, izbjeći želju da se bude informisano o sebi!…)
    Nego, uvaženi moj, Vikiliks sa svojom monstruoznom opremom doputovao i u ovu provinciju, i tu se instalirao, osjećajući se sigurnim i dobrodošlim. Međutim, da, dobro si to rekao: Crna Gora je uvijek bila rasadništvo tamne dokumentacije! Komunizam nas je, sistematski, podučavao u onom, – ti si partijska ćelija, i zato ne vjeruješ ocu, majci ni bratu, a najmanje samom sebi! Ima u tome logike, razumijemo negdje da, kako bi se obradio subjekt/podatak, mora se imati potpuna distanca, a rad zahtijeva da se zaboravi ko smo, i zato se tome rado predaje; totalitarizam ubija inovaciju, san, lucidno, tjerajući te da napokon shvatiš kako je Ja tek šraf u ogromnoj mašini što radi u ime opšteg dobra. Tako je najobičniji špijunčić (kao onaj što nas trenutno skenira s druge klupe, iako u toku nisu nikakvi protesti, i tome sl.), zapravo onaj koji odano i predano radi u tvoje dobro, ti toga, naravno, nisi svjestan i kuneš ga iz svega mozga. Reci pravo, – nismo prijatelji, da se odmah razumijemo, možda slučajni prolaznici koji su se jednog lijepog dana nešto više zadržali u parku u razgovoru o Žan Bofreovom pogledu na Hajdegerovu filozofiju – nije li komunizam značio kraj sve subjektivnosti, upravo preko te „ideje“ težeći da sve postane informacija kao i njena obrada?! Da, komunizam jeste taj bauk koji je najmanje vjerovao u čovjeka; pod poljoprivrednom parolom Svi smo jedno, niko nije bio ništa, ali, s druge strane, mora se priznati, biti još niko, nosi u sebi veliko rasterećenje. Sve dok se radi kolektivna, maglovita rabota, ne čini se ama baš ništa, probuđenost protiv svih sistema dolazi tek pošto se oslonimo na beznadežno Ja, koje totalno obrađeno, pristaje zdušno da bude legitimisano i zavedeno kao ono koje kaže Ne ovom poretku zla!
    Naprotiv, informacija se ne pokreće i ne istrajava sledeći prividni princip privilegovanosti, svako je podjednako bitan, jer u eri totalne digitalizacije, informacije i virtualne biblioteke, svako je isto što i niko. – Vikiliks ne otkriva istinu, već način na koji istina postaje ono što je morala biti zahvaćena aparatom.
    (Sjutra u isto vrijeme na isto mjesto – reče mladić. Ali, – dodade – dok budemo razgovarali o beskrajnoj povučenosti Emili Dikinson, molio bih te da isključiš mobilni!…)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *