Antiteistička crkva i Milobog
1 min read
Milo Đukanović
Piše: Boris Jovanović
Može li ovo ovako… može, što ne bi moglo…
Gdje ovo ovako može… može tamo gdje sve može, samo ako je naopako…
Sve što je nemoguće, već se zbilo… ako je ostalo nešto da se nije zbilo, a nemoguće je, zbiće se u naopakosti ovoj…
Ne postoji ništa što se neće dogoditi, osim onoga što je normalno i prirodno…
Stoga, ako možete, a biće da možete, uživajte ovoga ljeta i svih narednih ljetah u naopakostima koje su nam dodijeljene voljom ovog naopakog božanstva koje se nastanilo u svom kabinetu, na svojoj podzemnoj katedri kao cvijeće zla u saksijici…
Šta će gore pomenutom božanstvu još pasti na naopaki um – to samo Savaot zna, a neće da otkrije računajući, onako ziheraški, na efekat iznenađenja i usijane dramaturgije
Može li biti antiteistička crkva… Može… I može li antiteistička crkva baš ovdje da se strefi… Može… Jedino ovdje i može…
Kakva li je to crkva, kakva li je to tvrđavica vjere, mili moj zemljače…
Takva kao što je vidiš. Nije ni na oblaku, nije ni na zemlji, biće da je u podzemlju, ali šljaka li šljaka, kao plažni bar…
Pravi-pravcati perpetum mobile koji se ne može ustaviti. A kad je krenulo, pitaj onog istog Savaota koji sve znade, ali neće ništa da kaže da mu ne bi propao ovaj triler koji nam je namijenio…
Kako li se to, o zaboga, pravi ta antiteistička crkva… Tako i tako… vidi kako – u priručniku montenegrističke teologije i politeističke dukljanologije. Ima tamo, što kurzivom što italikom što čigricom, što igricom – sve o tome. Samo nema Boga…
I nije to baš juče smućkano i zakuhano, zakuhano je otprilike onomad kad su došli oni sa petokrakama i počeli da pokrštavaju vjerujući nevjerni narod…
Kako li se to pokrštava petokrakama… Tako i tako… Slomiš krst, pljuneš na raspeće i petokračiš uzduž i poprijeko crne i sirotne raskrštene državice…
Vidiš da može i vidiš da ovi sad što su se na ovaj krš dočekali samo dovršavaju ono što su otpočeli njihovi čestiti starci pod čudnim kapama sa krvavom zvijezdom…
Kad je čarna gorica mogla progovoriti čarnim jezikom koji niko živ ne govori i na kojem niko živi ne piše, zašto se nasred srijede čarne gorice ne bi ustupčila antiteistička crkva…
Ništa lakše. I rekosmo već: ta nepodnošljiva lakoća odumiranja je najgore što nam se događa u ovoj sveopštoj olovnoj lakoći…
Elem, elem, ozidaš utvrdu, metneš joj gore znak što podsjeća na krst, otvoriš joj vrata da neko može i da uđe i eto ti: antiteistička crkva…
Možeš utvrdi i izbušiti prozore da uđe malo propuha, jer vazduha vazda pomalo valja…
Možeš joj i narisovati iznutra nekakve slikovnice da čeljade koje slučajno naljegne ne strekne od totalitarne praznine..
Neka se šareni, čisto da ubije sivilo. I neka se cakle zlatni pjati i tavulini da odaje raj na zemlji, da se zalutali namjernik, što ne zna kud udara, divi i sablažnjava…
I neka se nešto pjeva i nešto slavi, onako poletno, akcijaški, svatovski i udarnički… neka prašte molebani kao prangije, neka se isturaju puške, neka lete amvoni kao leteći tanjiri… i uz vatromet da se pričešćuje… i da se uz naforu pripučaju udarničke značke…
I neka se ne poju molitve (jer kad su ljuđi i junaci molili), nego neka se sikće i pesniči, da se od tog jara i bijesa i sam Savaot poplaši kao vrabac i strmekne kroz prozor.
I neka rukopoloženici antiteizma svaki put kad im se prohtije zatucaju Svetog Savu u ime svih svetih… kad ih baš onako uhvati prelest i jarilo…
Nije, zemljače sluđeni, antiteistička crkva da se u njoj Bogu moliš, jer ovo pleme nikoga ne moli…
Nije da se čati i tihuje, nego da se ojka, huška, pujda i mrsomudi.
Kome je do Boga, kako kažu časne tate antiteističke crkve, neka ide odavle… jer odavle je i Bog otišao…
I ima jedan što im je Savaot. I Taj jedan-jedini, unikum nad unikumima je ateista. I Ktitor nad ktitorima antiteističke crkve nad crkvama. I taj ateista postao je Bog… Malo mu da bidne patrijarh…
Može li to biti za Boga miloga… Može, moj bolni zemljače, rano moja osoljena… Vidiš li da može… Sve može u ovoj naopakoj basni u ovom ludom zvjerinjaku…
Ko dođe, više neće dolaziti. Ko ode, više se ne vraća. Neprirodna ljepota je pobijedila…
Nešto se nijesmo baš ovajdili od silnih prirodnih ljepota kojima nas je Darodavac badava darovao…
Šta će nam, ovakvim kakvi smo, bilo šta prirodno, a posebno prirodna ljepota…
Neprirodnom brzinom je naša mala razbojnička pećina postala carstvo neprirodnih ljepota.
Sve je ovo od vrha do dna potpuno neprirodno, izistinski neodoljivo u svojoj neprirodnoj ljepoti.
Nekada je, ah nekada, malo poslije otkrića vatre i istovremeno sa otkrićem točka, naš visoki predvodnik bio primjer prirodne ljepote. Onako visok, ozbiljan i brižan, plijenio je svojom prirodnom pojavom…
Milenijume na vlasti iskoristio je da od svega što je prirodno napravi sve što je neprirodno i da se na taj način obračuna sa svim prirodnim ljepotama koje je jednom davno, u onim prirodnim prepotopskim vremenima, ugrabio.
U obračunu sa prirodom, najprije se obračunao sa sobom. Tako je naš visoki neodoljivi i pomalo divlji prirodnjak postao dugački zastrašujući pripitomljeni neprirodnjak.
Kako živo čeljade može biti dugačko, pita se poneki zaostali i zatucani prirodni konzervativac koji pamti i neka staroerska prirodna vremena…
Neprirodnim hokus-pokusima visoki vlastodržac postaje dugački diktator ukoliko se njegova neprirodna vladavina unedogled produži. Dakle, odgovor je prost koliko najprirodniji i najprostiji pasulj…
Tako je naš visoki i uzvišeni vladalac izgubio prirodnu visinu i prirodnu ljepotu i dobio neprirodnu dužinu i neprirodnu ljepotu…
Neprirodna ljepota je, da stvar razjasnimo do kraja, isto što i dobro maskirana prirodna nakaznost.
Po sopstvenom izgledu i samouzornosti naš neprirodni i dugački vladalac uredio je sopstveno neprirodno kraljevstvo: sve prirodne ljepote pretvorio je u neprirodne ljepote, odnosno grozote pod maskom ljepote.
Više ni naše dične planine nijesu ono što su nekada bile. Neke su izgubile svoju prirodnu visinu da ne bi remetile stroga pravila neprirodnog sklada.
Naime, u našem neprirodnom kraljevstvu, svaka prirodna visina se dovodi do mjere podnošljive neprirodne visine koja vremenom postaje dužina.
Tako će, brže i od najoptimističkijih prognoza, naša neprirodna kraljevina osim dugačkog vlastodršca imati i dugačke planine.
Time bi se proces stvaranja neprirodnih ljepota trajno završio…
Crna Gora će tako postati crna dužina…
Tako to nekako biva kad sve što je bilo visoko oborite na pleća i premjerite mu oburdanu visinu. Ta oburdana visina je zapravo poželjna dužina…
Kada je onomad onaj Karamazov u rakijskom bunilu zavapio: Čovjek je preširok, treba ga suziti, ni u snu nije slutio da će nacionalna mudrost jedne balkanske neprirodne kraljevine biti izražena milomaksimom: Visine su visoke, treba ih obaliti…
A šta li je obaljena visina, ako nije svaljena dužina…
I zato više ništa nije dovoljno visoko koliko je nedovoljno dugačko.
U obračunu sa prirodnim visinama, naša neprirodna kraljevina je izgubila sve izgubivši visinu.
Uvijek je bila mala, a sada više nije ni visoka. Njena neprirodna ljepota postala je njeno jedino bogatstvo.
Dođite u zemlju neprirodnih ljepota i osjetite ontološku jezu i metafizičku studen. I to bi mogla biti stvar dobrog marketinga…
Ko dođe, više neće dolaziti. Ko ode, više se ne vraća. Neprirodna ljepota je pobijedila…
Izvor: Stanje stvari
Borise svaka čast! Nebi bolje ni Njegoš opisao i definisao ovu nakaradnu milogorsku „pošast“!
Dodala bih samo jedno, oko imena, „antiteistička“,
više mi je kao kontra značenje svemu ovome što ste napisali! Više bi odgovaralo ANATEMISTIČKO-MILO-BOGOHULNIČKA, u prevodu: anatemističko- milolopovska- konvertito-crnogorska eparhija!!! Izvinjavam se na smjelosti ali sam ovim svoim oduševljenjem s tekstom dala sebi za pravo da učestvujem u „kumovanju“ oko imena novocrnogorskih nevjera i bogohulnika!!!
Milo je komunjara i takav će i umrijeti, zlo koje je stvoreno da zatre Srbe. Sva sredstva koja đavo smisli oni koriste. Kakva crnogorska crkva, kome to treba sem komunjarama da u granicama fol država koje su oni lično stvorili usitne Srpski narod a onda ga polako uništi. Kad to završe oni će mirno uramiti slike ko tvorci ovih fol naroda
Njihova Crkva je anticrkva, njihov Bog je antibog a njihova Crna Gora je anticrnagora, jer sve što rade djelo je rogatog. S Božjom pomoći oni će biti poraženi a Crna Gora vraćena sebi.