Antić: Đukanovićeve teorije zavjere ili kako sačuvati vlast po svaku cijenu

Piše: Čedomir Antić

Sjećam sa kako je najveći srpski komediograf Dušan Kovačević, opisujući bezočnog Đenku Đavola, negativca u komediji “Maratonci trče počasni krug”, ovom antiheroju pripisao bezočnu opasku. Dok je prisustvujući sahrani 155-godišnjeg Pantelije Topalovića posmatrao susjednu (izvan scene) sahranu dvadesetpetogodišnjeg samoubice, slušajući naricanje Đenka je osmjehnuto rekao: “Eh kada bi neko iza ovoga stavio bolji džez orkestar… To bi bila serija hitova!

Ne tako bezočna, ali prilično gnusna ideja pala mi je napamet dok sam slušao istorijski govor broj 7.690, koji je Milo Đukanović održao prije neki dan u Nikšiću. Nisam zamišljao kako iza iskusnog govornika svira dobar orkestar. Đukanović dovoljno strašno zvuči bez muzičke pratnje. Ako bih birao njegove performanse, draži mi je onaj iz 1991. “o ratu protiv ustaša“ koji ćemo dobiti, ali sveukupno uzev, ne bih ga slušao kao pjevača.

Kao političar, on je za mene prava bombona. Da nije na vratu građanima Crne Gore, a posebno srpskom narodu, gledao bih ga kada sam baš neraspoložen, kao što ponekad gledam snimke Kilibarde, Brkovića, Šešelja… Umjesto orkestra, zanimljivo bi bilo imenicu “Crna Gora“ i “crnogorski“ u njegovom obraćanju zamijeniti sa “Srbija“ i “srpski“. Opsjednutost neprijateljima države, uvjerenje da je on ili možda partija isto što i država nikome ne privlači pažnju.

Da je, međutim, neko govorio o Srbiji i Srbima na taj način, do prije neku godinu mogao je da se nada suđenju u Haškom tribunalu ustanovi kojoj, po mom skromnom mišljenju, nedostaje mnogo toga, a najviše od svega Milo Đukanović. Haški tribunal odavno ne podiže optužnice, pa kada bi neko održao takav govor svakako bi bio uvršten među opskurne likove sa krajnje desnice. Ako bi neko iz vrha srpske vlasti tako nešto učinio, čitava bi se naša javnost zabrinula i potjerala ga da potraži pomoć stručnjaka.

Kad smo kod stručnjaka, Frojd je autor misli da je “dijete otac čovjeka“. Po prirodi stvari svi se vraćamo svojim korijenima. Ne bojte se: neće Đukanović ponovo postati “ratnik za mir“, borac protiv “boljševičkih granica“ i branilac “srpskih korijena“.  On se vraća svojim istinskim korijenima bez kojih ne bi bilo ni njega, ni DPS-a, ni antisrpske republike koju on nazova Crna Gora i poistovjećuje Haškom tribunalu, po mom skromnom mišljenju, nedostaje mnogo toga, a najviše od svega Milo Đukanović sa sobom.

Komunisti nikada (osim možda u Avganistanu) nisu izgubili rat. Vlast su gubili samo kada bi se njihova elita umorila, postala rodoljubiva i duševna. Nema bojazni, Đukanović nije takav. Mutirao je, pa uzeo svlak kapitalizma, nadkrivio je Ranka Krivokapića i postao poslednji pravi evropski natovac. Metodologija kojoj se naučio u mladosti ostaje, ipak, temelj njegove vladavine. Hapšenje u masi 2.000 informativnih razgovora godinu dana posle mitinga opozicije, ali dan uoči prošlogodišnjih izbora. Zatvaranje jednog političara iz Demokratskog fronta.

Sada hapsi šofera Andrije Mandića, lidera srpskog naroda u Crnoj Gori. Tako su isto 1946., prilikom preuzimanja vlasti u Bugarskoj, umjesto predsjednika najpopularnije stranke, komunisti uhapsili njegovu dvadesetogodišnju sekretaricu. I SSSR je imao najmoderniji ustav, ali je dekretom određeno da je moguće hapsiti i na sve kazne osuđivati i djecu od 14 godina.

Prije nekoliko godina je tada šesnaestogodišnji sin Andrije Mandića postao prvi maloljetnik u Evropi (vjerovatno još od pada Almendine diktature u Portugalu) koji je odležao mjesec dana u istražnom zatvoru. Istina, DPS ne samo da je human pa neće da “siječe glave“, već i nema poluge moći kao njegove preteče i uzori: ona sekretarica je umrla pod mukama u zatvoru, a onu djecu su za vrijeme čistki uglavnom strijeljali. Đukanović je u odnosu na svoje uzore pravi dekadentni humanista.

Taj humanista tvrdi da je preživio pokušaj državnog ucara. Mala mu je Srbija da ga obori. Kaže Rusija je kriva. Crni Đukanović, on zaista misli da je moneta u toj igri. Da oni koji su mu 2006., čak više od SAD, pomogli da postigne bezuslovnu nezavisnost, sada šalju nekakve desperadose i ekstremiste da ga obore, pa makar i zajedno sa penzionerima iz Srbije. Trebalo bi da se malo raspita kad je riječ o državama gdje je Ruska Federacija navodno pomogla promjene. Ne vole u Moskvi baršunaste revolucije. Teško da će ići preko Srba, jer pokazalo se da su isti na vlasti prilično neposlušni.

Đukanovića će, ako ga ikada budu obarali, napasti preko njegovih i puč će biti, razumije se, kabinetski. Zna to Đukanović, barem ako je suditi po vijestima da su glavni zavjerenici od prošle godine već postigli sporazum da ih kazne kaznama koje se vremenski poklapaju sa mjesecima koje su odležali u pritvoru. To je dobro i humano. Samo pokazuje i kako crnogorski režim vidi događaje: okrivljeni su očigledno statisti u sudskoj predstavi, a ne teroristi-pokajnici.

I dok Đukanović očekuje da će u sukobu velikih sila ponovo postati važan kao što je bio 1997. godine, ostaje činjenica da je sve oko njega postalo farsa. Ipak, on vjerovatno misli: “Dok sam na vlasti – dobro je“.

Autor teksta je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu.