Ako su vam djeca krštena, krštena su slavom svetinje manastira sv. Arhangela Mihaila
1 min read
Piše: mr Mladen Zagarčanin, arheolog
Kada sam prvi put kročio na ostrvo Svetog arhangela Mihaila na Prevlaci bio sam dijete. Pokojni roditelji su mene i brata odveli na “Ostrvo Cvijeća”, a majka je tada, sjećam se, bila zadivljena ružama i ostalim biljkama kojih je je bilo u izobilju. To je najviše voljela, jer smo i u kući imali sve što je moglo da cveta u ovoj mediteranskoj blagodeti.
Bungalovsko turističko naselje je pripadalo vojsci Jugoslavije. Ručali smo u restoranu koji sada stoji pust i devastiran. Ali ne vjerujem da je iko znao od mojih za knjigu “Ozloglašeno nasljeđe” P. Mijovića, o tome kakvo su zlodjelo napravili srušivši ono što Venecijanci nisu srušili do kraja.
Kada sam drugi put otišao na ostrvo Svetog arhangela Mihaila, bio sam diplomac, a godina je bila 1997. Tadašnja “Arheološka zbirka”, osnovana od strane Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, započela je iskopavanja jednog pustog, nepristupačnog mjesta, gdje su nakon rata u Hrvatskoj morala biti smještena bivša vojna lica sa svojim porodicama. Kasnije napušteni, i ostavljeni.
Vojska je tada arheolozima i arhitektama obezbjeđivala hranu i smještaj, a sve u saradnji sa tadašnjom vladom Crne Gore, koja se kao što znate nije promijenila do sada. U nenaseljenim bungalovima su bili svršeni arheolozi i rukovodioci istraživanja, a za nas četrdesetak studenata smještaj je bio u tom istom restoranu, u kome sam davno prije toga ručao sa roditeljima.
Taj drugi susret sa Prevlakom bio mi je iskreno zbunjujući. Nisam znao ni šta kopam, ni gdje kopam, jednostavno, radio sam onako kako mi je moj mentor Đorđe Janković govorio da radim, ali i moje starije kolege.
Kažem, iako sam znao dosta toga, opet me je na neki način zbunjivala sva ta pustoš, korov, polusrušeni dvor Ekatarine Vlastelinović, bijeda. A ta nevjerovatna žena, sestra savinskog arhimandrita Spiridona Sundečića, a žena čuvenog Ilije Vlastelinovića napravila je malenu crkvicu Svete Trojice iako je pokušala da obnovi onu veliku, koja i sada stoji u temljima. Ta čudesna žena je sama odlučila je da obnovi drevno mjesto Zetske arhepiskopije, ali, neki lopovi je ubiše, metkom pravo u srce. Prije toga, kao velika pravoslavka znala je kome testamentom da ostavi dio manastira. Naravno, Petru II Petroviću Njegošu. Njemu. Kao da su opet htjeli da joj pucaju u srce, metkom koji ubija i Njegoša u ovom vremenu pogroma nad velikanom.
Kada sam počeo da dolazim svake godine i iskopavam, uvidio sam šta to mjesto predstavlja za pravoslavnu Boku i Crnu Goru uopšte. Ne postojimo bez Prevlake Svetog arhangela Mihaila. Suludo je i pomisliti na to.
Svako od vas koji hoće to nepočinstvo mora da zna:
Ako su vas krstili, ne bi mogli da vas krste da nije bilo manastira Svetog Arhangela Mihaila. Ako su vam djeca krštena, onda su krštena slavom i vazdignućem tog manastira, i duh krštenja vaše djece je primljeno odatle.
Ako vam nije bitno krštenje, onda rušite… Eto, pomoći će vam Miraš. Al nije bitna ta spodoba, bitno je zaleđe, ono svađa ovaj narod, ono živi na podjelama.
Izvor: Jovan Markuš, Fejsbuk
A jos je manje poznato da je sadasnja krstionica izgradjena na temeljima krstionice kneza Viseslava unuka prvog Srpskog arxonta … ona ista krstionica koja je poslije razaranja manastira doslovce iscupana i prenesena prvo u Veneciju a kasnije u Split i na kojoj se danas zasniva mit o tisicljetnoj Hrvatskoj drzavnosti …
Ako se počne graditi da li je predviđeno izmještanje dijela ove zgrade koja se nalazi na samim zidinama stare crkve?
Nije neka bitna zgrada. Prosto je ukloniti bez velike galame.