Ako je neko vjerovao da nas ne bi čekali najavljeni traktori poslije izbora

Pet godina nakon pada režima koji je kontrolisao institucije u Crnoj Gori, javnost je ponovo suočena s dokazima koliko je duboko zlo koje je taj sistem sijao. Objavljene prepiske Aleksandra Mijajlovića s saradnicima, posebno sa Dragom Spičanovićem, otkrivaju samo vrh ledenog brijega onoga što je tadašnja vlast bila spremna da čini — pritisci, ucjene, nasilne akcije i kontrola medija samo su jedan dio obrazaca koji su godinama paralisali slobodu u Crnoj Gori.

Medijski izvještaji dokumentuju niz poruka u kojima se govori o pripremama nasilja i zlostavljanjima građana. Svjedočenja o privođenjima, fizičkom nasilju i praćenju pokazuju da je sistem koristio strah kao sredstvo kontrole.

Žrtve brutalnog progona u režiji Mijajlovića i Spičanovića za IN4S: Svjedoče o prebijanjima, prijetnjama i policijskom teroru!

Takođe, javni izvori navode primjere uticaja na medije, uredničke politike i NVO sektor, što ukazuje na namjeru da se kontroliše svaka kritička ili nezavisna javna riječ. Ovakve prakse nisu samo zloupotreba moći — one su instrument koji održava paralelnu strukturu vlasti u sjenci.

Širenje straha kao sistemski instrument

Pritisci na pojedince, bilo fizički, bilo kroz prijetnje i ucjene, imali su duži efekat. Čak i oni koji nisu direktno bili mete zlostavljanja, živjeli su u strahu. Takva tehnika upravljanja straha stvara amortizer za režim: ljudi sami sebe cenzurišu, a institucije ostaju pasivne.

Šokantne prepiske Mijajlovića i Spičanovića: Po litijašima bih sasuo rafal, trebalo bi na CT zvati da ih istreskaju

Objavljene prepiske ukazuju na strukturu koja funkcioniše iznad formalnih institucija. Kontrola medija, finansijska ucjena, politički motivisane akcije i aktivizam „dobrovoljaca“ slikaju mrežu moći koja je funkcionisala kao paradržavna struktura. Ona nije nastala od pojedinaca, već je sistemski konstruisana kao dodatak vlasti, da osigura da režim ostane neprikosnoven.

Akcija SDT-a potvrdila pisanja IN4S-a: Crna Gora tavori(la) u raljama Bemaksove medijske mafije!

Takav sistem proizvodi duboku eroziju povjerenja u institucije. Građani se navikavaju na strah i samocenzuru, novinari i aktivisti su stalno na meti, a mehanizmi kontrole ostaju oslabljeni. Ako se ne nastavi proces institucionalne i javne odgovornosti, sjenka sistema može se reprodukovati u novim formama.

Put ka pravdi i narodnom pomirenju

Narodno pomirenje i povjerenje je nasušno potrebno, ali ne može biti na silu i ne može se graditi s onima koji su generatori nasilja i straha. Rješenje leži u: nezavisnim institucijama, tužilaštvima i sudstvu; javnoj i transparentnoj istrazi svih slučajeva zloupotreba; zaštiti svjedoka, novinara i aktivista; obrazovanju društva o tome šta je bilo — da se zlo više nikada ne ponovi.

Spičanović referiše: Biće malo pisanje u Rožaje noćas… Bježite turci… Selite se..I neizbježne 4s

Objavljene prepiske nisu samo dokument o pojedinačnim zloupotrebama. One nas podsjećaju na sistemsku strukturu straha i kontrole i na to koliko je važno da se pravda i odgovornost ne zaborave. Narodno pomirenje i povjerenje nisu mogući bez istine i bez institucija koje će garantovati da se zlo ne ponovi.

Jer danas je više nego očigledno, nakon ovih do sada objavljenih prepiski (a koliko podataka je još nedostupno javnosti – koliko lica iz svijeta politike počevši od Mila Đukanovića pa nadalje svih ostalih političara i njima odanih policijskih službenika, biznismena, kriminalaca…) da bi da su pobijedili na izborima riješili „srpsko pitanje“ za petnaest minuta kako je najavljivao tadašnji premijer Duško Marković, traktorijadom.

Jevto obavještavao „Mijajlovićev krug“ o stanju mitropolita Amfilohija: „Amfi loše?“ uz „Za muštuluk bih pozlatio“