Đukanović: Sramotno ponašanje Srba, zahtijevaju ravnopravnost (VIDEO)
Milo Đukanović
Predsjednik Crne Gore i lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović gostujući na Javnom servisu, optužio je lidere srpskih partija u Crnoj Gori što zahtjevaju ravnopravnost Srba i srpskog jezika u Crnoj Gori.
„Jedini koji se tome opiru su lideri prosrpskih partija u Crnoj Gori koji svako malo iniciraju ponovno prekrajanje Ustava kako bi država Crna Gora postala država srpskog i crnogorskog naroda i kako bi srpski i crnogorski jezik bili jednaki ili ravnopravni u crnogorskom Ustavu“ izjavio je Đukanović.
Međutim, ne zna se da li je Đukanović imao trenutnu amneziju ili prosto nije htio da se suoči sa činjenicom, da je većina stanovništva u Crnoj Gori, na popisu 2011. godine, izjavila da srpski jezik smatra svojim maternjim jezikom.
Podsjetimo, prema popisu stanovništva Crne Gore prema maternjem jeziku iz 2011. godine, čak 265.895 građana se izjasnilo da govori srpskim jezikom.
S druge strane, 229.251 građanin se izjasnio da mu je crnogorski maternji jezik, dok je 33.077 građana izjavilo da govori bosanskim jezikom.
Albanski jezik kao maternji jezik izabralo je 32.671 građana, a hrvatskim pismo se po tom popisu služilo 2.791 građana.
Zato se moramo upitati, da li ima još država u svijetu gdje većinski maternji jezik ne može biti ravnopravan?
Video insert iz intervjua na RTCG, 13.09.18. Zahvaljujemo.
Lopov i kriminalac
Veliki bandit
On ne zna vise dje udara.
I uzbicio je maksimalno.
Obicno tako biva pred pad, da se covjek mnogo uzjoguni.
Srpski radikal
Godine 1925. dolazi u Beograd i učlanjuje se u Srpsku narodnu radikalnu stranku i postaje član vladajućih struktura, nakon pisanja oproštajnog pisma kralju Aleksandru, u kojem razjašnjava svoje principe odbrane vladavine prava. 1926. godine brani se na saslušanju u Zemunu, nakon čega je oslobođen svih potencijalnih optužbi za bilo koji krivični prekršaj. Postaje ministar-rezident Kraljevine Jugoslavije u Pragu, Čehoslovačka, kao dio potpuno otvorene politike prema svim protivnicima ujedinjenja ako čin priznaju. Izaziva strahovito velike polemike i ogorčenje u jugoslavenskim vlastima, a posebno većini crnogorskih političara i narodnih predstavnika. Beogradu je donekle koristio organizator Božićne pobune i začetnik crnogorskog separatizma na njihovoj strani, dok su s druge strane, prozelenaški crnogorski seljački federalisti koristili Plamenca da pokažu nemoralnost radikalske partija koja prima svakog ko hoće u članstvo, a koja je najžešće kritizirala bivše učesnike oružane pobune koji su postali aktivni političari u novostvorenoj državi, a bili članovi drugih partija.
Redovni je adut u predizbornim kampanjama Radikalne stranke u Crnoj Gori. Autor je brojnih tekstova u kojim brani Crnu Goru i Crnogorce od napada zbog tobožnje izdaje i separatizma, uvijek stajući uz ustavnost. Na istom polju brani Vidovdanski ustav i unitarističko uređenje Kraljevine Jugoslavije, žestoko kritizirajući sve separatiste, komuniste i druge koji odu u ilegalu i tako počnu borbu za smjenjivanje i promjenu uređenja i vlasti. Pozdravlja odluku premijera crnogorske vlade u egzilu generala Anta Gvozdenovića o gašenju njenog rada, ne smatrajući je legalnom. Prihvata odluku kralja Mihaila Petrovića Njegoša koji nakon što je postao punoljetan ukida namjesništvo, abdicira i priznaje Aleksandar I Karađorđevića za crnogorskog kralja 1929. godine, što ističe završnom tačkom u procesu ujedinjenja Crne Gore sa ostalim južnoslavenskim prostorima.
Kolaboracija i egzekucija
Godine 1941. Kraljevina Jugoslavija biva pobijeđenom u kratkom Aprilskom ratu, nakon čega je nasilno rascijepana. Italijansko fašističko carstvo uspostavlja svoju marionetsku državu pod nazvom „nezavisna država Kraljevina Crna Gora“, koja ostaje bez šefa države, jer Mihailo Petrović odbija tu poziciju. Plamenac odbija bilo kakvu ulogu u pokretu za obnovu crnogorske države, pa i u vlastima Sekule Drljevića koja je uspjela opstati samo jedan dan, smatrajući razbijanje jugoslavenske države protivpravnim činom. Njegovi docniji su pod dosta kontroverzi i postoje vrlo oprečni stavovi i za sada još uvijek misterije u brojnim nerazjašnjenim situacijama posljednjih godina njegovog života.
Naime, smatra se da je bio kolaboracionista od 1941. do 1943. u Crnoj Gori, gdje zaista jeste došao i zauzeo poziciju sličnu Krsti Popoviću, ali ne vojnu, pozivajući narod na mir i privremeno prihvatanje realnosti, dok se ne ostvari situacija za povratak pravnog poretka. Navodno se zalagao za bratstvo između crnogorskog i hrvatskog naroda, koje izričito opisuje u jednom svom pismu-hvalospjevu ustaškom poglavniku Anti Paveliću, ali ipak, odmah po osnivanju marionetske države Crne Gore i Srbije, pisao je italijanskom fašističkom vitezu Benitu Mussoliniju i njemačkom nacističkom fireru Adolfu Hitleru protiv cijepanja srpskog naroda na Srbiju i Crnu Goru i protivpravnog čina, kao i ujedinjenje Srbije i Crne Gore. U redovima onih koji nisu odlučno pružali otpor Silama Osovine, bio je predstavnik struje za ujedinjenje Crne Gore sa Vojnom upravom Srbije, odnosno stavljanja Crne Gore pod nadležnost Vlade nacionalnog spasa Milana Nedića.
Plamenac je imao veliki broj neprijatelja u vrijeme svog života i bio je omražen na raznim stranama. Crnogorski partizani narodnooslobodilačkog rata su ga uhapsili negdje u okolini Cetinja 1944. godine i odmah ga po hitnom postupku bez ikakvog suđenja, strijeljali. Grob mu nije nikada pronađen, a jedini razlog za smaknuće je bila navodna kolaboracija, što ga čini najteže osuđenim Crnogorcem od strane komunista u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kako se vlada Evgenija Popovića u egzilu pokazala u potpunosti bezuspješnom i slabom, Nikola je počeo sastavljanje novog ministarskog savjeta. Italija se skoncentrirala na publiciziranje crnogorskog pitanja i otvorila u ministarstvu vanjskih poslova kancelariju za Crnu Goru pod Giovannijem Baldaccijem, dok je predstavila Jovana S. Plamenca kao svog kandidata za novog premijera. Nemajući mnogo izbora i uz određenu dozu oklijevanja, Nikola je 1. marta 1919. postavio Plamenca za premijera. Nikolini savjetnici su prikazali ovu odluku kao loš potez, dovodeći jednu vrlo nepopularnu osobu na tako važno mjesto i predstavili to kao konačan trenutak kada oronuli izgnanik kralj Nikola više ne vodi vlastitu politiku, već umjesto njega vlada italijanska. Izbor Jovana Plamenca za predsjednika ministarskog savjeta, a u isto vrijeme i za ministra vanjskih poslova, kao i vršilac dužnosti ministarstva unutrašnjih poslova nekadašnjeg Hajdukovića, dovelo je do rasipanja crnogorskog činovničkog aparata u Neullyju, a pogotovo prethodnog ministra unutrašnjih poslova Nika Hajdukovića, koji nije mogao povjerovati da je kralj popustio italijanskim pritiscima i postavio Plamenca za premijera.
U vrijeme svog mandata, bavio se održavanjem crnogorskog pitanja na međunarodnoj sceni, izdavanjem bezbroj protestnih i preporučnih nota vladama i pogotovo Velikim silama, isticanjem zločina i zloupotreba bjelaša i njihovih pristalica u Crnoj Gori, nerijetko preuveličavajući, a jedan od najpoznatijih činova je priznavanje paravojne formacije Crnogoraca i drugih emigranata u Italiji koji su korišteni za prebacivanje i iznenadno terorističko napadanje jadranske obale i kao podršku prozelenaškim gerilcima koji su se još uvijek kao hajduci borili i pružali otpor po šumama kao razbojnici, za službenu crnogorsku vojsku u egzilu iz Gaete 1920. godine, koja je brojala oko 1.500 ljudi. Krajem 1920. godine su izvršeni slobodni referendumski izbori u Crnoj Gori, koje je međunarodna zajednica potvrdila, uprkos zahtjevanjima Plamenčeve vlade da se ne može govoriti ni o kakvim provjerama volje Crnogoraca ili izbora ili pregovora do prvo obnove crnogorske državnosti, što ipak nije bilo tada realno. Ovo je uslijedilo priznavanjem ujedinjenja Crne Gore i Srbije od strane svih Velikih sila 1920. i 1921, kao i raspuštanja crnogorske vojske u egzilu naredbom italijanske vlade 1922. godine.
Velike sile su prekinule uplaćivati subvencije, tako da je Plamenčeva vlada ostala bez novčanog izvora. Nastupila je vrlo teška ekonomska kriza za nju, a pogotovo je postalo teško kada je stari kralj Nikola umro 1. marta 1921. godine. Novi kralj u izgnanstvu Danilo Aleksandar Petrović Njegoš nije izrazio nikakvo zainteresovanje da održava ideje o suverenosti Crne Gore, i samo nekoliko dana nakon toga abdicira sa prijestola. Premijer Plamenac ga je žestoko optužio za šurovanje sa Beogradom, jer se vjerovalo da je htio priznati ujedinjenje i da je bio u kontaktu sa beogradskim vlastima, podsjećajući da je i prije rata iza leđa ostatka crnogorskog rukovodstva radio na ujedinjenju Srbije i Crne Gore. S druge strane, Plamenac je iz istih razloga i vršio pritisak na Danila da abdicira, kako bi i sam preuzeo veću vlast kao regent, a što ističe i sam Danilo u svojoj abdikaciji. Crnogorski državni aparat u egzilu je proglašen persona non grata u Francuskoj, tako da su se svi kolektivno iselili u Italiju, gdje su dobili kancelariju u San Remu. U Italiji planovi i prijedlozi crnogorskog premijera nisu naišli na dobar prijem. Usljed svega što se desilo, Plamenac je i dalje hvalio svoju vladu kao uspješnu. Kako je prestolonasljednik Mihailo Petrović Njegoš bio maloljetan, kraljica Milena Vukotić je automatski postala namjesnik, a u skladu s crnogorskim ustavom, predsjednik Ministarskog savjeta Jovan Plamenac se proglasio drugim članom namjesništva. Razočaran, proglasio je neopozivu ostavku 28. juna 1921, dan usvajanja Vidovdanskog ustava u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je smatrao konačnim činom pravnog ujedinjenja. Na stranu striktnog držanja principijelnosti, on nikada nije promijenio svoje mišljenje da je ujedinjenje izvršeno na protivpravan način, a i ostao je duši uvjeren da će jednog dana doći i do trenutka legalne obnove crnogorske državnosti, samo ne pod njim, već novijom generacijom političkih aktivista, koji će imati veće šanse u tome. Na njegovu odluku o ostavci je uticao i italijanski ministar vanjskih poslova Sforza, sa kim je upao u žestoke sukobe zbog načina vođenja politike.
Nije milo kriv što je Crna gora puna debila koji glasaju za njega i sutra će glasati ako zatreba!On samo zna kako da debelo naplati privilegiju što upravlja njihovim praznim glavama.
Samozivo, arogantno, lazljivo.
Kada se mulj i talog uzdignu, mutno je i nevidi se.
Nista bez bistrih izvora.
Inace o sramoti govori najsramotnije stvorenje.
Milo ustašo!
Crnogorski jezik ne postoji. Ti si ga izmislio i dodao mu dva nepostojeća slova. Lepo patrijarh Irinej kaže: Između tebe i Pavelića nikakve razlike nema! Nezavisna država Hrvatska = Nezavisna država Crna Gora! Smrt tiraniji velikocrnogorske, montenegrinske i dukljanske mafije! Braćo Srbi u Crnoj Gori svoja posla!
Bena evroatlantska, majčino ga mlijeko razgubalo!
… Ne vrijeđaj lopove !!!
Milo lopove!