Aco Đukanović 1988. godine: Nećemo se smiriti dok se ne razjasni ko je naredio miliciji da tuče radnike i studente

Studenti ne traže ništa za sebe, bar ništa posebno i ništa više od onoga što traže za narod i državu, kazao je novinarima, student Pravnog fakulteta u Podgorici Aco Đukanović, izabran za predsjednika Predsjedništva Univerzitetske konferencije Saveza socijalističke omladine Crne Gore.

Izabran na funkciju, brat sadašnjeg i trodecenijskog vladara Crne Gore Mila Đukanovića, dodao je i sledeće:

“Nećemo se smiriti dok ne odu nesposobni. Dok ne odu oni, koji su nas doveli dovde, dok se ne razjasni i ne razluči ko je naredio miliciji da tuče radnike i studente, koji su s pravom mitingovali, bili časni i dostojanstveni. Što nisu intervenisali protiv onih koji su minirali zbor, koji su nam podmentuti, protiv mangupa”, kazao je daleke 1988. godine Aco Đukanović.

Moguće da su ga sa godinama nesomučnog bogaćenja njegove porodice i njega lično, “popustili” ideali, te odavno ne mari, ni za narod, ni studente, a ni za one koje policija maltretira.

“Nije stvar u rušenju ni vlasti ni temelja, ni ljudi”, nastavlja Đukanović. “Stvar je u promjenama koje će nam život učiniti boljim i humanijim. Ne tuci radnika, koji te kolačom hrani, kazao je tada mlađi Đukanović.

Medojević: Samo su Aco i družina zauzeli mjesta starih kokunista i zadržali isti sistem vladanja

Da su neki od tadašnjih studenata ipak ostali pri svojim idealima i željama da Crna Gora bude slobodna, humana i bolja, govori primjer predsjednika Pzp-a i jednog od lidera DF-a Nebojše Medojevića. 

Naime, Medojević je bio jedan od učesnika i vođa studentskih protesta, koji je ostnovao i štrajkački odbor, kada su studenti nakon što je policija razbila proteste i tukla studente i radnike, otpočeli štrajk glađu.

“Nakon razbijanja demonstracija u oktobru 88, nas nekolicina aktivista u Domu smo osnovali štrajkački Odbor i započeli štrajk glađu”, kazao je za IN4S Medojević.

“To je bila prva pobuna studenata u Crnoj Gori sa političkim motivima i zahtjevima. Zahtjevali smo oslobađanje uhapšenih studenata i Miška Đukića i odgovornost nadležnih koji su donijeli odluku da upotrebe silu”, naglasio je Medojević.

Vijest da studenti u Titogradu štrajkuju je obišla čitavu bivšu SFRJ jer je to bio prvi politički protest u SFRJ, prije pada Berlinskog zida.

Odmah su nas opservirali ljudi iz UDBE i pokušali su da nam ubacuju agente. Nebojša Đurović, braća Janković, Radovan Stojanović, predsjednikom studenata Doma Vlaović i još nekolicina članova štrajkačkog odbora je ostala kompaktna i jedinstvena i tih dana smo postali centar političkog života u Crnoj Gori, kazao je Nebojša Medojević.

Najveću podršku dobili smo od Predraga Popovića, asistenta sa ETF koji je čitavu svoju platu trošio na pomoć radu štrajkačkog odbora.

Aco Đukanović nije dolazio u Dom, jer tamo nije imao uporište. Sa Ljubišom Stankovićem smo imali odličnu saradnju, i upravo je on na sjednici Predsjedništva pročitao naše zahtjeve .

To ga je vinulo u političke visine i tada je bio lider događanja naroda. Doslo je do smjene rukovodstva SKJ, ali nije došlo do političke transformacije sistema i samo su Aco i družina zauzeli mjesta starih komunista i zadržali isti sistem vladanja. Posle toga je počelo formiranje stranaka i studentski aktivizam se ugasio. Bio je to prvi i poslednji politčki bunt studenata u Crnoj Gori.