A sad adio: Jasko-fijasko napušta „mjesto zločina“

Piše: Darko Papić

Sudeći po medijskim navodima, Jasminu Repeši su odbrojani dani na klupi podgoričke Budućnosti. Sve osim ovakvog raspleta bilo bi istinsko iznenađenje. A, razloga je mnogo.

Prisustvo Repeše u daljim „izazovima“ koji očekuju Podgoričane do kraja sezone – sasvim je nepotrebno. Budućnost ima više nego kvalitetan sastav da se izbori sa konkurencijom na lokalnom nivou, i titulu iz Bara vrati u Podgoricu. Ovo tim prije što jedini potencijalni konkurent, Mornar, nije ni blijeda sjenka one ekipe iz prošle sezone. Odlaskom Reli-Rosa, a naročito crnogorskog reprezentativca Nidama, Barani su izgubili i srce i dušu ekipe koja je igrom, ali i rezultatima, tokom prošle sezone zadivila i Crnu Goru i region.

Druga, i najbitnija stvar koja odlazak Repeše čini izvjesnim, jesu – loši rezultati.

Kada je krajem godine uprava Budućnosti uručila otkaz Džikiću, a u novog šefa struke promovisala hrvatskog stručnjaka Repešu, utisak je da su zadovoljno trljali ruke svi, osim navijača Budućnosti koji vole i poznaju košarku. Jer, imenovanjem Repeše uprava je „oprala“ ruke od loših rezultata u prvom dijelu prvenstva, Repeša je značajno popravio svoj saldo na bankovnom računu, a konkurencija je dobila – neočekivani poklon, koji je, ispostaviće se, i umjela da iskoristi. 

Bar onaj dio košarkaške publike koji je pratio Repešin rad u reprezentacijama Hrvatske i BiH, te Cedevite i Armanija, bio je siguran da je rukovodstvo Podgoričana pogriješilo. Repešine  ekipe po pravilu igraju bezvoljno, bez jasne strategije i identiteta. Na klupskom planu, Repeša uvijek jasnu prednost daje strancima (čak i onim sumnjivog kvaliteta) u odnosu na domaće igrače. Takođe, Repešin rad obično prati i odsustvo kvalitetne i blagovremene reakcije (prilagođavanja) na poteze kolege iz suparničkog tabora, i shodno tome, i odsustvo vrhunskih rezultata.

Da li je išta od gore navedenog mimoišlo Podgoričane?

Utisak je da nije. Repešin rukopis je čitak, lako prepoznatljiv. Osim u rijetkim momentima kada je, nošena frenetičnim navijanjem sa tribina Morače i motivisana veličinom protivnika, Budućnost zaista i uspijevala da liči na TIM, sve ostalo bilo je za zaborav. Repeša, odavno poznat i pod nadimkom „Jasko-fijasko“, slijepo se pridržavao svog recepta za neuspjeh.

Sve konce igre prepustio je strancima, do finala marginalizujući čak i ulogu MVP-ja prošlogodišnjeg izdanja ABA lige – Nemanje Gordića. Erl Klark nije „proigrao“ niti je djelovao motivisano, Koti Klark nije ličio na onog sjajnog igrača iz ruskog prvenstva. Kada je igrao Noris Kol – svi ostali su statirali. Bitadze nije ličio na samog sebe, a Džekson i Bel su se utopili u sivilo ekipe. Takođe, Repeša nije pokušao, logično ni uspio, da se poveže sa publikom, koja je, na primjer, Radonjiću i Džikiću slijepo vjerovala – ispostaviće se sa razlogom.

U prošlogodišnjem finalu, takođe protiv Zvezde, značajne uloge imali su svi domaći igrači. Suad Šehović je radio ono što najbolje zna – pogađao trojke i igrao odbranu, a Sead, uz dobru odbranu pomagao je ekipi ofanzivnim skokom, često i košgeterskim učinkom. Doprinos je dao i Zoran Nikolić, dok su Danilo Nikolić, Petar Popović i Filip Barović – blistali.

Ali, sve to je bilo pod Džikićevom komandom. Pod Repešinom – potop. Gubitkom identiteta izgubilo se sve. U pokušaju da se prilagode novim ulogama i zahtjevima hrvatskog stručnjaka, košarkaši Budućnosti pretvarali su se u puke statiste u drami u kojoj režija, ali i glavne uloge, pripadaju njihovim protivnicima. Kao i titule. Jer, ko ozbiljan može da ospori da je, više nego zasluženo, ovog puta titula završila u rukama Crvene zvezde.

Osim lošeg rada i rezultata, Repeša je, nakon drugog meča u Beogradu u kojem je njegov tim poražen sa 38 poena razlike, pokušavajući da skrene pažnju sa sopstvene sramote i poniženja, odlučio da odigra „na sigurno“.

Raspirujući mržnju između zavađene, zaslijepljene braće, ovaj cirkuzant kupio je, ispostaviće se, još samo nedjelju dana na klupi Budućnosti. A posljedice njegovog „angažmana“, u svakom smislu, osjećaće se još dugo.

Košarkaški „zločinac“, sve su prilike, napušta mjesto zločina. Po nekoj izvrnutoj logici, trebalo bi, nakon određenog vremenskog perioda, i da se vrati. Navijači Budućnosti bi toga trebalo da se plaše.