A kad se strasti bar malo stišaju – ostaje ljudski osvrt iz „Slobodne Dalmcije“

Piše: Prof. dr Dragan Koprivica

Interesantno je kako su naši mediji većinom preskočili nadasve ljudski, slobodni stav “Slobodne Dalmacije” o Tompsonovom koncertu. Da nije sve tako crno, najbolji dokaz je što je BL portal još 5. avgusta prenio neke detalje teksta iz respektabilnog, danas najčitanijeg i najuticajnijeg regionalnog medija u Hrvatskoj, koji na Internetu prati bar milion i po čitalaca mjesečno, a po broju sati čitanja jedan je od tri najznačajnija medija u toj zemlji.

U osvrtu BL portala citiran je stav iz “Slobodne Dalmacije” da je “ustaški duh pušten iz hrvatske boce, i više ga niko i nikada neće moći vratiti, a Hrvatska s ponosom može objaviti da je pljunula na vlastiti Ustav”. U tekstu se dalje ističe da je “taj ustaški duh pustio hrvatski premijer Andrej Plenković onog trenutka kada je svojom posjetom Marku Perkoviću Tompsonu blagoslovio nacionalistički dernek na zagrebačkom Hipodromu i kada je i zvanično dopustio korištenje pozdrava ‘Za dom spremni’ u javne svrhe”.

U “Slobodnoj Dalmaciji” u tekstu “Za dom spremni” ističe se i da je došlo do aboliranja cijelog događaja i to iz samog vrha demokratski izabrane vlasti – “nakon što je pola miliona ljudi pred Tompsonom podiglo desnicu na nacistički pozdrav, a među njima i Plenkovićevi ministri”.

Na BL portalu je istaknuto i da je u “Slobodnoj Dalmaciji” zaključeno da je riječ o “oralnom vašaru” – koji su organizovali Plenkovićevi ministri, a svoje zadovoljstvo viđenim i obnovljenim izrazili policija i Crkva.
“Slobodna Dalmacija” je ukazala i na produžene nepopravljive posljedice jer su i na “Hajdukovom” stadionu navijači Torcide uzvikivali “Za dom!” a ostatak Poljuda uzvraćao sa “Spremni!”, nakon čega je uslijedila i zajednička pjesma “Ajmo, ajmo, ustaše!”

U tekstu iz “Slobodne Dalmacije” naglašena je i činjenicu da se uticaj na mlade generacije po stadionima, koje se klanjaju Paveliću i njegovoj kvislinškoj tvorevini, zločinačkoj u duhu Hitlerovog Rajha, ne može tumačiti neukošću i neupućenošću.

A pred Tompsonov koncert je ispred jednog ugostiteljskog objekta u Sinju puštana i pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara” u znak veličanja ustaških zločina i zločinaca.

Svakako, u kompletnu atmosferu je utkano i obilježavanje tri decenije od zločinačke akcije “Oluja”, kad je iz Republike Srpske Krajine protjerano više od 220.000 Srba, pri čemu je 1.903 poginulo ili nestalo.
Uglavnom, malobrojni, ali pravednički i otvoreni tekstovi iz jednog hrvatskog medija govore da u toj državi ne postoji ni blizu generalni stav o veličanju strašnog nasljeđa u znaku ustaštva i istrebljivanja srpskog, jevrejskog, romskog naroda i drugih nacionalnih zajednica.

U “Slobodnoj Dalmaciji” je 19. avgusta objavljen i tekst Marine Karlović-Sabolić pod naslovom “Razmatra se zabrana pozdrava ‘Za dom spremni’, govore signali iz Vlade; HDZ dosad za takvu odluku nije imao petlje”. Navodi se i da je takav pozdrav nedopušten u javnoj komunikaciji, i da dilema oko toga traje u Hrvatskoj još od 1990. godine. U tekstu se pravi i jasna paralela takvog pokliča s nacističkim “Zig Hajl”, uz podignutu desnicu, kao nedopušten gest u javnoj komunikaciji.

Hrvatski advokat Veljko Miljević ističe da je ustaški pozdrav “Za dom spremni” suprotan Ustavu, i da je nedozvoljen u javnoj komunikaciji, pa ni na koncertu Tompsona na zagrebačkom Hipodromu, ni u hrvatskom parlamentu. Miljević ističe i da, iako se upotreba pozdrava “Za dom spremni” u Tompsonovoj pjesmi “Bojna Čavoglave” više ne sankcioniše – presude Visokog prekršajnog suda i dalje govore u prilog protivustavnosti tog izraza.

Dr Davor Marijan, vojni istoričar sa Hrvatskog instituta za istoriju, koji je magistrirao na temu “Ustaške vojne postrojbe”, istakao je u jednom intervjuu da je “Za dom spremni” – “provokacija, a ne izraz domoljublja. Treba nam otklon i od maršala i od poglavnika”.

A dok, uzgred rečeno, veliki broj Srba i ovog ljeta sasvim mirno ljetuje i na hrvatskom primorju, bez provokacija od strane stanovništva, treba jasno zaključiti da i u Hrvatskoj postoji, kako se i vidi, časna i odgovorna građanska svijest, i da ne treba stavljati znak jednakosti između Hrvatske i Tompsonovog koncerta.

Naravno, današnja hrvatska omladina generacijski ne može snositi nikakvu ličnu krivicu za ono što su počinili njeni preci. Ali treba očekivati da će jednog dana i u Hrvatskoj prevladati stav da je pokajnički čin jedini ispravan stav i povodom ustaških zvjerstava tokom Drugog svjetskog rata, ali i povodom operacije “Oluja” pod necivilizacijskim pečatom.

Zbog građanski odgovornih komentara s adrese “Slobodne Dalmacije” i uglednih ljudi Hrvatske, ipak ostaje snažna nada da će neka od ozbiljnih, istorijski odgovornih hrvatskih ličnosti jednog dana smoći snage i kleknuti u Jasenovcu u znak priznanja najstrašnijih zločina Hrvata tokom Drugog svjetskog rata.

Prije pedeset pet godina desio se istorijski i ljudski čin kad je u decembru 1970. Vili Brant, prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo, nakon 25 godina od Drugog svjetskog rata i stradanja poljskog naroda od njemačke okupacije i pogroma, stigao u Poljsku u cilju obnavljanja prijateljstva dvije nacije i napravio istorijski čin klečanja u Varšavi.

Tako je na ljudski uzvišen način otvorio put istorijskog pomirenja Poljaka i Njemaca, svjestan i da će izazvati otpor nekih krugova u Njemačkoj, ali je to ipak učinio. Nakon što je položio vijenac, klečao je svega pola minuta pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu – i time ušao u istoriju čovječanstva za sva vremena.

Bilo bi dostojanstveno, pred istorijom i čovječanstvom odgovorno, da se napokon nađe i neki hrvatski visoki zvaničnik, koji će najzad kleknuti u Jasenovcu, kao nekad Vili Brant u Varšavi, i otvoriti novu stranicu poglavlja odnosa između hrvatskog, srpskog, jevrejskog, romskog naroda…

I pored neke trenutačne renesanse ustaške misli u Hrvatskoj, treba vjerovati u ovaj i ovakav humani, pokajnički čin, koji bi doprinio cjelokupnom miru na Balkanu, i otvorio nove puteve prijateljstva među njegovim narodima, za dobro svih.

A povodom, daj, Bože, ljudskog postupka nekog istorijski odgovornog Hrvata u Jasenovcu, naš narod bi se zapitao: “Je li majka rodila junaka?”… A takav junak danas je potreban i Hrvatskoj, i cijelom Balkanu i cijelom čovječanstvu…