„Gelem, gelem“

Piše: Emilo Labudović

Gelem, gelem, lungone dromensa/ maladilem bahtale Romensa/….“
(Idem, idem na daleki put i upoznajem srećne Rome/o, Romi, odakle ste  sa šatorima pored srećnih puteva.)

Gotovo da nema čovjeka, bez obzira na stepen muzičkog obrazovanja i opšte kulture, koji nije uz ovu pjesmu poželio da slomi čašu ili na neki drugi način da sebi oduška i otvori ventil višku emocija. Čak ni činjenica da se nikad nijesu zapitali o čemu pjesma govori, nije bila prepreka da glas neponovljivih Olivere Katarine, Šabana Barjamovića i mnogih drugih prodre u samo dno duše i razbukti plamen, ubrza krvotok i zamagli oči.

Riječ je, dakle, o Romima ili Ciganima (mada oni i ne vole prizvuk koji ide uz ovaj pojam), o narodu koji danas slavi svoj (međunarodni) praznik. Praznik koji će ove godine slavljenike i simbolično a i stvarno podsjetiti na dane i način života koji su ih zauvijek obilježili. Na dane koji, uprkos protoku vremena, čestitkama sa visokih adresa (ni Milo nije izostao), savremenih naselja, krokodilskih suza koje se, s vremena na vrijeme, proliju nad njihovom sudbinom, traju, traju i traju. Na dane koji su ih, i kao narod i pojedinačne likove, doveli na stranice najboljih svjetskih romana i najljepših pjesama.

Igo, Gorki, Puškin, Kosinski, Mika Antić… pa do Lorke čiji je „Ciganski romansero“ ostao neiscrpna inspiracija svih koji su se okušavali u poeziji. Ali, i na dane i način života koji im je dao ime jer pojam „ciganin“ koji ih vjekovima prati u korijenu ima značenje – nedodirljiv. I taman onoliko koliko su bili egzotični koliko god je njihov život budio maštu i bio povod za nebrojene urbane legende, u istoj mjeri su ostali „nedodirljivi“, zatvoreni i otuđeni. Kao sve što je nedovoljno poznato a više nego dovoljno drugačije, bili su, jesu i ko zna do kad postaće – nepoželjni. I, uz Jevreje i Srbe, najproganjaniji narod na svijetu.“

Nepoželjni kao komšije, drugari iz škole i sa posla, neko ko se i na ulici obilazi u širokom luku. Sjete ih se, doduše, i za vrijeme izbora jer se njihovim glasovima u zube ne gleda. A i jeftini su, daleko jeftiniji od onih domicilnih. I ovih dana su, opet, u centru pažnje, ali samo kao opasnost, kao moguće žarište virusa koje je teško izolovati i spriječiti. A upravo je legenda o jednom sličnom pomoru ostavila neizbrisiv trag u njihovom vjerovanju. Riječ je o dobroj Tetkici Bibiji čiji su dan takođe nedavno proslavili. „I eto, baš u to doba pojavila se na zemlji naša Tetkica Bibija. Odakle je došla, niko nije znao. Možda je i sa samog neba sišla, možda ju je i sam Bog poslao da pomogne sirotom romskom narodu i da spase njegovu dječicu od smrti“.

Tako počinje legenda o njoj, legenda koja i danas živi a koja je ovih dana prisutnija nego ikad. Opet prijeti opasnost nivoa kuge i opet Romi čekaju Bibiju u liku Crvenog Krsta, humanitarnih organizacija, i ljudi dobre volje. Oni ovih dana, izolovaniji i sumnjivi više nego ikad, očekuju pomoć, a svih dana prije i poslije očekuju razumijevanje. Poštovanje a ne socijalnu distancu široku vjekovima. Prihvatanje ali ne u mjeri koju određuje Isein Gaši. Jer, Romi su narod koji bi umio i umije da živi drugačije. Modernije. Obrazovanije. Primjerenije uslovima urbanih sredina u kojima više nema mjesta za logore, čerge, široke drumove i beskrajne vidike. Da budu i sačuvaju „cigane“ u sebi jer su kao takvi biseri svjetskog kulturnog nasleđa, ali da ne budu NEDODIRLJIVI.
Jedan od najpoznatijih Roma sa balkanskih prostora, koga svi više poznaju i pamte kao pjevača a vrlo malo kao doktora prava i filozofije, pisca i prevodioca (jer, ko bi to očekivao od jednog Ciganina), Muharem Serbezovski svojevremeno je napisao: „Mi Cigani smo od druih saznali ko smo, šta smo i kakve karaktere imamo. Šta nas raduje i zašto plačemo. Sve su nam to rekli drugi jer Cigani nikad nijesu bili pobjednici. Drugi su ostavili djela za Cigane ali nijesu prodrli u našu dušu. Samo Ciganin može da osjeti svoj narod i da piše o njemu“.

Duboko saglasan sa njim, ove redove prilažem samo kao čestitku. Srećan praznik veliki narode, braćo Cigani!