Novinari na vezici: Idealizam medijskih renta kar agencija

Piše: Ivan Milošević

Kratka informacija da je nekoliko novinara državnih medija dobilo priznanja EU zbog afirmativnih priča o povoljnostima ulaska u tu organizaciju, natjera te da se zamisliš gdje su to novinari danas, kakav je njihov uticaj u društvu i da li ko pita za njihovo zdravlje i uslove u kojima žive. Izgleda, pa i i po pomenutoj informaciji, da ovo zadnje povoljno riješe ukoliko rade ono što je drugima po volji, svoj stav pozajme onima koji imaju moć, pa ga svima predstave kao opšteprihvatljiv i na mala vrata i zaobilaznim putem dođu do podnošljivih apanaža od kojih kako-tako mogu da žive.

Novinari su, danas, bez imalo pardona, roba za prodaju i to ne neka licencirana, već se na tržištu prodaju za male pare. Izgleda da je i bolje to, nego insistirati na novinarskim pravilima i u tekstovima, ali i u duši, gajiti iluziju da su novinari građanska savjest jednog društva, da su njegov alter ego i dežurna patrola za otkrivanje nemorala, krađe, korupcije i gušenja slobode. Ko više o tome brine, a kako je krenulo ponajmanje to rade novinari, jer od toga hljeba nema, samo dobiješ, metaforično rečeno, znoj i suze!

O uticaju u društvu skoro da je bespredmetno raspravljati. Običan narod vjeruje novinarima taman koliko i sudskim izvršiteljima i većinom kada ih vidi gleda kako da ih eskivira. Niti žele da se pominju u medijima niti vjeruju novinarima da će vjerno prenijeti ono što kažu.

Ni o odnosima vlasnika medija i novinarima ne vrijedi trošiti riječi. Sve je u rukama ovih prvih, te ovi drugi nemaju puno izbora. Ili da se pokore i izdaju svoje pero ili da fino odu kući i tamo izmeditiraju ono što im je na pameti i što su učili na početku karijere. Rijetki su koji uspiju da izbjegnu nemilosrdne gazde, koji razmišljaju samo o tiražu i bankovnom računu. Zbog toga su stranice naših medija prepune najprimitivnijih informacija o najprimitivnijim pojavama, od kriminala, pa do estradnih dogodovština i paparaca. Istina, Crna Gora se u tom pogledu još nekako drži i ne zaviruje ispod suknji estradnih zvijezda, kao u Srbiji, ali zato ne zaostajemo u medijskim krimi-serijama, obračunima kriminalaca, švercu narkotika, itd… Gazde kažu da se to dobro čita, pa pusti moral i govoranciju, nego leti u potragu za novim krimi nastavkom. Ukoliko nećeš ti, ima ko hoće, pa obrni, okreni, htio ne htio, u to kolo danas se novinar mora uplesti, ukoliko već mora da živi od ove nesrećne profesije.

Svemu tome, naravno, najviše su krivi novinari. Odavno su prodali ono najsvetije što su imali (etiku), pristali da umjesto savjesti običnog građanina, postanu savjest vlasnika medija ili političara. Postali su kao neka renta kar agencija, pa najbolju medijsku vožnju dobija onaj ko najviše plati. Nije ni važno što se poslije te vožnje od stida ne mogu ujutru ni pogledati u ogledalo. Sve to kratko traje, dan ili dva, a onda se i na to novinar navikne, pa više i ne crveni tamo gdje bi od muke i stida trebalo da propadne u zemlju.

U Crnoj Gori već decenijama ne uspijeva da se formira jedno udruženje novinara sa uglednim članovima, poštovaocima novinarskog pera i etike, koji nijesu na prodaju i koji još uvijek nijesu u sebi ubili iluziju da i od novinarstva zavisi koliko će ovaj svijet biti bolji i ljepši za život. Nemamo ugledne novinare koji preziru renta kar agencije i koji mogu da ucijene vlasnike medija, koji većinom nijesu novinari niti imaju namjeru da to budu, i od njih traže da im glavne vijesti ne budu one koje se najviše čitaju i koje nam nameće duhovno i političko blato u kojem živimo. Nemamo grupu novinara koji novinarstvo i pored svih padova, etičkih i ostalih katastrofa, shvataju kao bespoštednu kritiku svega onoga što ne valja i pred kojima  još uvijek stoji neka ideja dobra i borba protiv njegovih protivnika.

Jeste čisti novinarski idealizam, ali eto da se glasnem, a ostali kako hoće i gdje hoće!

PS: Jedina utjeha je što ništa bolje nije na Balkanu ni u svijetu. Mnogi proroci najavljuju smak svijeta, pa ga nešto nema, ali mislim da je u novinarstvu to gotova stvar.