„(R)us(k)i – Brko“: O govedima u brk!

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

„Pučina je jedna stoka grdna,

dobre duše kad joj rebra puču …”

E stoka jedna grdna, sitna i krupna, goveda rogata i repata, (st)runjata, bradata i brkata, što ne frkću, niti ržu, muče, njaču, grokću, bleje ili mekeću no su s(t)avila glavu u jasla, zobnicu, korito ili napunila njuške travom, slamom, zanovijeti ili splačinama pa preživaju ne dižući glave no spremno čekaju sjekiru među rogove ili među uši da joj udare!

Kažu mi ovi sa sela, da l’ baš iz Rasova (selo kod Žabljaka) ili šire okoline, koji drže po nešto od sitne ili krupne stoke, da se ne mogu naći čobani ni za 600,00 eura mjesečno uz tri obroka dnevno i spavanje besplatno! Prosto rečeno, da se čovjek ne samo zamisli, nego li čudom božjim začudi, da je takvo neko zlo vrijeme došlo!

Zapitam se, često, da nije to zbog ove (do)sadašnje 30 godišnje nesmjenjive vlasti, zbog njihovih (izb)ornih (po)bjeda, „boljega života“ i „blagostanja“ ili zbog (b)rojnog članstva DPS-ovaca i njihovoga političkoga lidera koji je obahatio u posljednje vrijeme! On ne samo da dijeli lekcije gdje god da stigne po Crnoj Gori nego i među onima na zapadu Evrope, koji nikako da ga poslušaju za savjet i prošire Evropsku Uniju makar sa ekološkom, nezavisnom i NATO-vskom državom Crnom Gorom!

Kažu mi i još ubjeđuju, ovi koji drže još ne tako brojno stado od četvoronožaca, da čovjeku tako mogu prirasti za srce mladunčad od sitne ili krupne stoke da se apsolutno razumiju međusobno, samo što ne mogu da (pro)govore – komuniciraju! Ne samo mladunče nego i odraslo bilo ždrebe ili konjče, vočić, jare ili jagnje, june ili goveče, jarac ili ovan, rogato ili šuto svejedno može da bude lijepo, umiljato, bistro i razumljivo, poslušno i sažaljivo, da ga timariš i tegliš sve dok ne crkne i da te neće nikome odati niti prodati, neće te (pro)špijati niti se (po)žaliti ili (za)tražiti svoja „prava”, iako po (pri)rodnom zakonu na to imaju pravo, makar kod „ombudsmana” ili „zaštitnika za prava životinja”!

Od prije dva-tri dana digla se uspravnom, ekološkom, nezavisnom i NATO državom Crnom Gorom uka i halabuka, a neki vele velika bruka i sramota, od neke (pra)davne „izjave” sa tajnog ili javnog, privatnog ili službenog (ne)zaštićenog telefona, ne saznadoh da li je marke „LENOVO“, iz „razgovora – sastanka”, jedne mnogo poznate i visoko pozicionirane p(o)lit(ič)ke, državničke ličnosti „montenegrinske” poznatije pod nazivom „(r)us(k)i – Brko“!

A, svi u jedna glas od DPS-ovaca kažu da treba i mora (pre)ispitati slučaj koji je nastao davno u privatno-javno (pri)slušnim službama i da se ne može koristiti u do(ka)zni materijal! Eto posla za državnoga tužioca, koji mu natovariše njegovi DPS-ovci, da se o jadu (za)bavi i utvrđuje okolnosti pod kojim je (pr)ocurela „Brkova“ uka i bruka!

Pa redovi DPS-ovaca su (geni)jalni u svojoj odbrani čoj(e)ka zvanoga „(r)us(k)i – Brko“, koji nije (od)makao daleko od svoga rođenoga sela, djetinjstva i ambijenta u kojemu je rastao čuvajući ovce, koze, telad, junad, volove i goveda sa kojima se najbolje (spo)razumijevao naučivši i bogme usavršivši njihov jezik, „filozofiju“ života goveda njegovih u selu Rasova! Treba takvoga čoj(e)ka ostaviti da živi u svom „dječjem svijetu“ sa penzijom i savjetničkom službom kod predsjednika kojemu vjerno služi!

Hajde, rekoh, da pročitam i uživo čujem (zlo)namjerni, (vele)umni „razgovor“ toga sadašnjeg predsjednikovog savjetnika i sada penzionera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova, bivšeg ambasadora u Ruskoj Federaciji, čoj(e)ka sa fakultetskom diplomom političkih nauka, a neki kažu i daju, ne retuširanu, već uvjerljivu fotografiju bivšega vozača-šofera, kojemu je prvo zaposlenje bilo da (raz)vozi nekadašnjeg crnogorskog visokog partijskog funkcionera! U Titovoj Jugoslaviji samo je on (TITO) mogao biti državnik sa stručnom spremom „vk (mašin)bravara“, a njegovi vozači-šoferi posluga čiji je domet napredovanja bio do nivoa (o)srednje ušne službe!

Preslušavam snimak razgovora i prepoznajem „Brkov“ glas. Razgovjetno se čuju i riječi koje onako nonšalantno i malo nazalno izgovara kao kad dijeli odlikovanja-medalje. Bez (u)stezanja karakteriše sve redom počev od novinara pa sve do uredništva u Javnom servisu Crne Gore, pa i imenuje neke kadrovike svoje, (po)jedince koji su kasnije od njegove strane (po)stavljani za (po)slušnike da budu glavni voditelji, novinari, prvi savjetnici i „ambasadori“ ili konzuli i tako dalje.

Slobodno im udjeljuje epitete i lijepi lične etikete kao karakteristke njihove, upoređuje ih sa stokom sitnom ili krupnom, repatom i zubatom, rogatom ili šutom i tako redom, bez pardona! „Brko“ se jada svome sagovorniku da ta lica koja imenuje ili ne imenuje, a proziva, nijesu dorasla novinarskoj etici niti profesiji i znatno su mu (u)skratili doživljaj koji je on očekivao, a nije od njihove strane ispunjen! Tu su i prijetnje sa kojima je „(r)us(k)i – Brko“ riješio i hoće da „rasturi“ tu „… javnu kuću“ u kojoj u jutarnji program dovode „kozu koja se cereka pred kamerama“ ili kako zaključi: „to je intelektualno moralna prostitucija“, i tako dalje!

Iako bi se reklo da mu je ton tokom razgovora ujednačen, miran i opušten, ipak se, u žargonu „(r)us(k)i – Brka“ prepoznaje kiptanje bijesa kojim prijeti da će sve zaposlene „rasturiti“, a „najnepismenije“ najvjerovatnije ostaviti bez posla!

Zabrinjava „Brkov“ opis i ujedno karakterizacija pojedinaca i ukupno (zbirno) zaposlenih u Javnom servisu RTCG! Očigledno je da čoj(e)ku, zbog brojnih državnih i partijskih obaveza, nedostaje svoje selo-zavičaj Rasova i da se uželio dana iz svoga djetinjstva u kojima se rado igrao sa brojnim stadom sitne i krupne stoke, rogate i repate, počevši od ovaca, koza pa sve do govedi, sa kojima je provodio bezbrižno djetinjstvo, a posigurno da je među mladunčadima imao „mezimčad“ sa kojima se dobro razumio i koja su ga onako nevino i „bistrim“ okom gledala bez i jedne „riječi“ odnosno njima svojstvenoga glasa! Kako se ono u narodu kaže: „zablesio ka’ tele u šarena vrata“!

Ma koliko je „(r)us(k)i -Brko“ uspio u svojoj (d)ičnoj, ličnoj i državničkoj karijeri, obišavši po svijeta, ostala je u njemu žal za bezbrižnim djetinjstvom i „mezimčadima“ od sitne ili krupne, rogate i repate, brkate i runjate stoke, posebno govedima koja su, svi su izgledi, na njega ostavila najupečatljiviji doživljaj, jer su onako „bistra“ i „pametna“ najbolje ga razumjela, a nijesu čak ni muknula, niti repom ga taknula, a ni na njega se ritnula, ni zablejala, niti zamekećala, niti riknula, već su bila umiljata, tegljiva i trpeljiva!

„Brko“ kao „čo(j)ek“ nije odmakao dalje od svoga zavičaja i ambijenta svoga djetinjstva čuvajući stoku sitnu i krupnu, rogatu i šutu, repatu i (st)runjatu! Shvatite, Brko je, ipak, rob svoga djetinjstva!

Naravno, takav penzioner-savjetnik je imao u svome djetinjstvu, čuvajući pretežno goveda, od koga (na)učiti i svoje „ekspertsko“ znanje na koga prenijeti! Samo „(r)us(k)i – Brko“ zna koliko mu je teško bilo, odrađujući svoj radni vijeka i prolazeći kroz život sa drugačijim „ambijentom“, tokom svoje uspješne (d)ične, lične, p(o)lit(ič)ke i državničko-(savjet)oda(v)ne karijere!

„Brko“ je svojim „govedima“ sve u brk rekao! Moglo je biti „(r)us(k)i – Brku“ da javno (is)kaže i dokaže svoje „diplomatsko“ i (savj)et(n)ičko znanje i iskustvo!