100 dana rata Rusije i Ukrajine

Piše: Igor Damjanović

Kada se izabere vlada 100 dana je rok za prvo komentarisanje njenih rezultata. Danas se navršava 100. dan rata Rusije i Ukrajine, najvećeg sukoba na planeti od kraja Drugog svjetskog rata, sukoba koji stavlja definitivno tačku na međunarodnog poretka formiranog na Jalti i Potsadmu 1945, prethodno ozbiljno narušenog ujedinjenjem Njemačke i širenjem NATO pakta na Istok.

Lično do poslednjeg trenutka nisam vjerovao da će do rata Rusije i Ukrajine doći ovog rata, bar ne ovaj način. Od zemlje koja je svoju spoljnu politiku baštinila načelima na nemiješanja u unutrašnja pitanja drugih zemalja, Rusija je formalno pravno prema Ukrajini postupila na sličan način kao i NATO 1999. prema Srbiji i Crnoj Gori. Razlike političke i strateške ipak postoje. Dok je NATO napadao udaljene zemlje, sa ciljem da pod kontrolu stavi njihove resurse, Rusija u Ukrajini pokušava da zaštiti svoju granicu od neprijateljski nastrojenog vojnog saveza. Da su Ukrajini vrata NATO pakta širom otvorena kontinuirano su poslednjih godinu dana ponavljali NATO zvaničnici, poput Stoltenberovog zamjenika Mirčee Joane u avgustu, odnosno američkog sekretara za odbranu Flojda Ostina u oktobru.

Za Rusiju Ukrajina je strateški, s obzirom na dužinu zajedničke granice, važna koliko i Kanada za SAD. Hipotetički pretpostavimo da Kanada sjutra napusti NATO (analog raspadu SSSR-a 1991) da potom uspostavi strateško partnerstvo sa Rusijom i Kinom, da te dvije zemlje na teritoriji Kanade organizuju 2 državna udara (analog Narandžastoj revoluciji 2004. i Majdanskom puču 2014), zatim da ulože milijarde na finansiranje esktremističkih grupacija čija je jedina misija da šire mržnju protiv susjedne SAD i na kraju mogućnost od raspoređivanja ruskih i kineskih raketa na teritoriji Kanade postane izvjesna. Za one koji imaju dilemu kako bi SAD reagovale da krene ovaj teoretski proces postepenog rasplamsavanja neprijatljstva sa Kanadom, neka obrate pažnju na Kubansku krizu iz 1962, kada su za neuporedivo manju stratešku prijetnju SSSR-a Amerikanci bili spremni da pokrenu Treći svjetski rat.

Rusija je napadom na Ukrajinu pored konkretnih vojnih, političkih i strateških ciljeva pokušala da demonstrira da je ponovo postala supersila, kadra da pobijedi zemlju sa najvećom teritorijom u Evropi i populacijom od 44 miliona, zemlju koja se za rat aktivno spremala i bila spolja spremana punih 8 godina. Sa vojne tačke gledišta može se reći da su obje strane postigle određene uspjehe. Ruska avijacija je prvog dana rata praktično stavila pod kontrolu nebo nad Ukrajinom i uništila većinu PVO protivnika, uključujući i sisteme Buk M1 i S-300, izvršila niz smjelih helikopterskih desanta, dok su ruske krstareće i balističke rakete demonstrirale superiornost. Međutim sa operacijama kopnene vojske je zapelo.

Rusija je stavljajući pod kontrolu Hersonsku oblast i strateški važne djelove Zaporožske kopneno povezala Krim sa svojom južnim oblastima. Razmjere teritorije koju je ruska vojska stavila pod svoju punu kontrolu najbolje ilustruje 850 km dug putni pravac od ruske granice sa Donjeckom oblasti do granice Hersonske oblasti Krima, danas pod punom kontrolom ruske vojske i bezbjedan za odvijanje saobraćaja. Tim putem prošao sam prije 15-ak dana.

Ostale relativne uspjehe Rusija je postigla u Donjeckoj i Luganskoj oblasti. Poslije žestokih borbi i uništenja do 80% stambenog fonda i industrijske zone Mariupolja, ruska vojska i milicija DNR je zauzela je ovaj industrijski centar i strateški važnu luku. Tamo su potpuno uništene elitne jedinice ukrajinske morske pješadije i glavnina snaga zlogasnog, neonacističkog bataljona (puka) Azov. Njihova ponižavajuća predaja bila je posebno važna za rusku stranu. Izlazak sa podignutim rukama iz Azovstalja, novih ikona ukrajinskog nacionalizma koje su se svega nekoliko dana ranije javno zaklinjale da će prije umrijeti nego predati se neprijatelju, srušio je mit kako o njihovom herojstvu i spremnosti da poginu za otadžbinu.

Čini se takođe da je to pogubno djelovao i na moral preostalih snaga na Donbasu, koje od tog momenta predaje Azova sve češće se povlače sa bojnog polja i lakše odlučuju na predaju. Broj zarobljenih ukrajinskih vojnika samo na Donbasu prebacio je 8000.

To što je uspjela da prethodnih 100 dana drži izuzetno visok moral i bori se bez rasula u svojim redovima samo po sebi je uspjeh za ukrajinsku armiju. Kada tome dodamo da je u pravcu Harkova i Kijeva zaustavila rusko napredovanje možemo slobodno reći da je ukrajinski otpor iznad svih očekivanja. Materijalni gubici za sada se kompezuju činjenicom da je gotovo sva borbena tehnika sovjetske proizvodnje iz arsenala članica bivšeg Varšavskog pakta, za izuzetkom Mađarske, prebačena je u Ukrajinu. Sovjetsku tehniku slala je i vlada u Berlinu, konzerviranu u magacinima nekadašnje Istočne Njemačke. Od savremenog naoružanja Ukrajina je dobila najviše iz SAD, Poljske i Turske. Najznačaniji su za sada proteivoklopne rakete NLAV i Dževelin, dalekometne haubice M 777 (kalibra 155 mm), te hvaljeni dronovi Barjaktar.

Portabl protivtenkovske rakete za sada su uništile veliki broj tenkova i drugih oklopnih vozila ruske armije, dok je efektivna upotrebljivost dalekometne artiljerije na bojnom polju za sada upitna. Američkim haubicama M777 u nedelju i ponedeljak Ukrajinci su dejstvovali po gradskim četvrtima Donjecka. Tom prilikom ubijeno je najmanje 11 civila, uključujući djecu i trudnice, dok su desetine ranjene. Kada je školu Broj 55, oko 9:30 po Centralnoevropskom vremenu udarila je ukrajinska artiljerija i ubila 5 ljudi, ja sam se nalazio na nekih 300-400 m odatle, na glavnom gradskom trgu i imao uključenje u jutarnji progam TV Hepi. U momentu udara oslabio je signal Interneta i zvuk prestao, a kolege iz Beograda nisu razumjele odmah o čemu je riječ.

Pored već dobijenog oružja, Ukrajina traži i PVO sisteme Patriot i balističke rakete dugog dometa. Zvanično SAD od isporuka takvog oružja se za sada uzdržavaju zbog straha od mogućeg odgovora Rusije. To ne znači da bi Rusija napala teritoriju i ciljeve članica NATO koje naoružavaju Ukrajinu, već bi iz odmazde savremeno i ubojito oružje mogla da proda američkim protivnicima poput Irana, Sjeverne Koreje, libanskog Hezbolaha i drugih.

Kada je početkom marta postalo jasno da Zapad neće oklijevati u snadbijevanju Ukrajine, ne samo zastarelim sovjetskim, već i onog savremenim oružjem, ostaje nejasno zašto je ruska vojska tek krajem aprila počela da bombarduje ukrajinsku željezničku infrastrukturu, preko koje se većina zapadne vojne pomoći dostavlja. Nejasno je i zašto se do sada krajnje ograničeno koristi strateška avijacija, avioni Tu-22, Tu-95 i T-160. Ovi moćni vazduhopolovi, koji su poslednjih godina prošli proces modernizacije, spsobni da nose bombe teške i do 3 tone, efikasno i efektivno su korišćeni u Siriji i Gruziji, ratovima u kojima je Rusija ostvarila blistave pobjede. Nejasna je i ograničena upotreba osnovnog borbenog tenka T-90 M, nema podataka da je u borbu uvođena T-14 Armata, a savremeni oklopni transporteri Terminator tek nedavno su primijećeni u ofanzivi na Severodonjeck.

U prvim nedeljama rata Rusija je uglavnom koristila tenk T-72, tačnije njegovu modifikaciju B3, koja daleko od toga da se pokazala sjajno. Da li je legendarnom sovjetskom tenku, čija je osnova konstruisana prije ravno pola vijeka, istekao rok upotrebe pa mu ni modernizacija više ne pomaže, ili je pojavom dronova i ubojitih lako prenosnih protivoklopnih raketa, upotrebljivost tenka u savremenom ratovanju donekle obesmišljena, pitanje je za vojne eksperte. Podsjetio bih i da je jedini rat koji je Izrael de fakto izgubio, bio onaj protiv ljetnji iz 2006. protiv Libana. Tada je šiitska milicija Hezbolah protivoklopnim raketama 9M133 Kornet, ruskim analogom Dževelina i Nlava, desetkovala moćne izraelske tenkove Merkava.

Da ruska operacija u Ukrajini ne teče po prvobitnom planu postaje definitivno jasno poslije mjesec i po dana, kada predsjednik Putin za novog komandanta imenuje generala armije Aleksandra Dvornjikova. „To da će nas na Istoku Ukrajine sresti sa cvijećem bila je glavna greška, koju smo snažno osjetili u prvih 5 dana rata„, izjavio je prije nedelju dana general Vladimir Šamanov, bivši proslavljeni komandant VDV-a, aktivni poslanik u Državnoj dumi i do prethodnih izbora predsjednik parlamentarnog Odbora za bezbjednost.

Pored potcjenjivanja morala ukrajinske armije, ruske obavještajne strukture nedopustivo su zanemarile i efekte osmogodišnjeg terora i totlanitarne propagande režima u Kijevu, koji je sve svoje neuspjehe na ekonomskom i političkom polju pravdao miješanjem Rusije u sukobe na Donbasu. Izložen bukvalnom zombiranju, prosječan Ukrajinac vremenom je počeo da vjeruje da je za njegovu bijedu odgovoran Vladimir Putin, a ne kriminal i korupcija kijevskog režima i oligarhije, odnosno izostanak želje Brisela da pod svoje okrilje primi ogromnu zemlju sa 44 miliona stanovnika, mnogo problema i najvećim procentom siromaštva na Starom kontinentu.

Rat u Ukrajini sa jedne strane možda je srušio stereotip da je ruska armija svemoćna, ali i da je ruska ekonomija slaba i ranjiva. U ekonomskom ratu sa Zapadom Rusija za sada ima mnogo više uspjeha nego na bojnom polju u Ukrajini.

Nacionalna valuta rublja prema evru ojačala je za oko 30% u odnosu na vrijeme prije izbijanje rata, sa 85 koliko se rublji za jedan evro izdvajalo u februaru, na današnjih 65. Efekti sankcija za sada znatno više pogađaju prosječnog stanovnika EU i SAD nego stanovnika Ruske Federacije. Da li će se ovi trendovi nastaviti u srednjem i dugom roku za sada je nezahvalno prognozirati.

Danas, na 100. dan rata, sukobu u Ukrajini nažalost se ne vidi kraj. Bar ne u narednih 100 dana. Ono što smo vidjeli u poslednje 3 nedelje upućuje da inicijativa polako prelazi ipak na stranu Rusije. Kažu da je „vojnik bez ratnog iskustva, ma kako bio obučen i opremljen, tek pola vojnika“. Ukoliko uspije da pobije izreku Valtazara Bogišića „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“, i na kraju ipak pobijedi, ruska armija će sa iskustvom iz Ukrajine postati vojna sila bez premca.

Izvor: Pečat