ИН4С

ИН4С портал

Тестамент Ђурђа Ивановог Црнојевића 1499. године и Ђурђев језик

1 min read
У свом ауторском тексту Горан Комар говори о тестаменту Ђурђа Црнојевића, господара Зете. Тестамент, чији је оригинал на ћирилици изгубљен, сачуван је само у преводу на латински језик, али садржи битну назнаку важну нама данас: Стјепан Паскавли, син Николе, у млетачком Сенату посвједочио је аутентичност опоруке из 1499. године коју је он превео са "језика и писма словенскога". Млетачка република, гдје је тестамент заведен, као и Дубровачка република сматрали су Зећане Србима који говоре српским језиком. Стога, закључује Комар, данашњој Црној Гори недостаје пристојностм јер "само путем пристојности (упристојење Црне Горе треба да буде једини политички програм њених политичких странака) може се у Црној Гори доћи до равни сазнања, науке, цивилизованости".

cirilica

Пише: Горан Комар

Ђурђе је 22. октобра 1499. године својеручно, ћирилицом, исписао своју опоруку. Као свједоци поменути су Трипун Бућа из Котора, Франо Меднић, Лајко Станисалић. Стјепан Паскавли, син Николе, у млетачком Сенату посвједочио је аутентичност опоруке из 1499. године коју је он превео са „језика и писма словенскога“.

Као што је познато, Ђурђе је за универзалног насљедника одредио своју жену Елизабету Ерицо. Она је 20. априла 1514. овај документ предала Сенату са молбом да се прогласи као правно ваљана. Процедура је била позната и само је тим путем документ могао постати важећим и обавезујућим. Нотар Ђакомо Грасолари пружио је службену редакцију текста, а поступак је довршен почетком јануара 1517. године.

Питање је шта се након службеног превода у Венецији догодило са ћириличним оригиналом? То се нажалост не зна и тај документ никада није пронађен. За Млечане он је након превода био потпуно правно неважан. Могао је бити одложен у Архив Сената или враћен жени. Видјели смо да је Которанин Пасквали свједочио постојање тог ћириличног документа. Међутим, овдје најприје желим скренути пажњу данашњим нараштајима Црногораца на назив језика који је на три мјеста употребила млетачка администрација за тај „словенски“ оригинал који је Пасквали имао у рукама. Чак, дакле, на три мјеста Сенат каже да је оригинал писан својеручно „на српском језику“, па га треба превести на латински језик. За потребе овога чланка на уваженом Порталу, овдје доносимо фотографије тог дјела текста уводних клузула млетачког документа.

Crnojevic 3

Овом Ђурђевом опоруком бавили су се истраживачи попут Ивана Кукуљевића Сакцинског (1852: Аркив за повјестницу југословенску) и Јован Томић (1909: Прилози за историју Црнојевића…). Најкрупнији допринос пружио је веома заслужни истраживач који је непроцјењиво допринио културној историји Боке которске, покојни Милош Милошевић из Котора, својим критичким издањем Ђурђеве опоруке.

Јаков Грасолари, нотар који је превео документ, био је жупник цркве Св. Аполинарија као и нотар и канцелар. Касније и каноник и викар цркве Св. Марка. Потекао је из старе фамилије. Завршио је теологију и право у Падови.

Жена Ђурђева потекла је из јако угледне фамилије племића и дипломате Антонија Ерица. Он је 1478. године дошао у узани круг кандидата за млетачког дужда.
Недавно је црногорској јавности скренута пажња на појединости из Псалтира Црнојевића у којем се јасно назначује прослављање Св. Саве првог српског архијереја. Ово је прилика да покажемо како је најзначајнија поморска држава на Медитерану гледала на језик опоруке Ђурђа Црнојевића. То је сасвим непогрешиво. И из разлога што нова црногорска историографија Србе, а тиме свакако још и прије њихов језик, поставља на маргине друштвених и политичких збивања и процеса на Балкану.

Из које то онда временске дубине млетачки Сенат црпи податак-сазнање о српском језику Ђурђа Црнојевића? Да ли је то, дакле, погрешка Сената? Његова произвољност? Овај брак је носио озбиљне политичке импликације. То је познато. Ђурђе је био веома потребан Републици. Са тачним увидима у стање његове земље Сенат је и пришао давању одобрења за такав брак.

И Млетачка република, као и Дубровачка република, која је, показали смо то недавно у једном ранијем чланку на уваженом Порталу, житеље Зете сматрала Србима и Зету српском земљом на крају 14. вијека, посједовала је озбиљне дубинске увиде у политичке прилике и етнички састав балканских земаља. Све што не би одговарало чињеничном стању и осјећају главних актера политичког живота тих земаља, представљало би увреду. Такво огријешење о чињенице и лични осјећај појединца какав је Ђурђе Црнојевић и његови насљедници, било би једноставно недопустиво и представљало грубо државно кршење давно успостављених кодекса. Било би, ријечју, непростојно?

Црној Гори данас највише недостаје пристојност. А само путем пристојности (упристојење Црне Горе треба да буде једини политички програм њених политичких странака) може се у Црној Гори доћи до равни сазнања, науке, цивилизованости.

Свјетске пустахије које ходе од врата до врата по туђим кућама могу прихватати веома различите Црне Горе. Њима може бити добра и најгора Црна Гора. Али, никако не може Црној Гори. Њој треба, као хљеб насушни, само најбоља. Њој треба искључиво континуитет. Писмо-записано, језик-говорен. 

Подјелите текст путем:



Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:

     

13 thoughts on “Тестамент Ђурђа Ивановог Црнојевића 1499. године и Ђурђев језик

  1. Сви ови Ваши цијењени ставови мени су у великој мјери познати и блиски будући да сам својевремено и службено као уредник у Народној библиотеци у Подгорици и сада као члан Управног одбора Удружења књижевника Црне Горе био и јесам у обавези да се правовремено и адекватно информишем о изузетно значајним темама које покрећете и успјешно, аргументовано и одговорно тумачите. Хвала Вам што чврсто и непоколебљиво стојите на позицијама части и истине.

  2. Uvazeni g. Popovic
    Da ste, kojim slucajem, bili u prilici pogledati odredjen niz mojih tekstova u dnevnom listu Dan (ne ocekujem, naravno, da se zanimate time) vidjeli bi da se moj stav o revoluciji koju je personifikovao J. B. Tito vrlo znacajno razlikuje od stava velikog broja licnosti koje bi pripadale izvjesnom tradicionalistickom kursu u nasoj kulturi kojem i ja pripadam. Ja sam, naime, uvijek, pomalo neskromno, tvrdio da poznajem razloge zbog kojih je nas dinarski svijet krenuo za pokretom jugoslovenskih komunista. Ja, medjutim, nemam ni malo razumjevanja za stvarne metode i ciljeve tog pokreta. Potpuno precizno sam napisao i podvukao jednu odredjenu pojavu u periodu vladavine pok. Slobodana Milosevica i, uvjeren sam, bilo je potrebno da izbjegnem pominjanje te licnosti i da umjesto toga pojavu smjestim u postbrozovski period. Dakle, i ovim mojim komentarom, Slobodan Milosevic nije okrivljen za pojavu unistitelja svijetlih tradicija. Kada biste stvar posmatrali na mikro planu, uzevsi samo odredjene teritorijalne opsege (kao sto mi posmatramo na pr. u Herceg Novom) tada bi bila moguca sasvim pecizna diferencijacija i odredjivanje najglasnijih, neumjerenih protagonosta nacionalne politike koji su sadjevani u obrazac klasicne kontrapropagande. Uputio bih Vas ipak na niz autorskih clanaka posvecenih pitanju svih pitanja objavljivanih na stranicama Glasa Crnogorca. Pitanju svenarodnog izmirenja. Bezuslovnog. Nas narod ne moze uciniti niti pola koraka u ukupnom drustvenom razvitku ukoliko, tehnoloski precizno, ne otpocne takav postupak.

  3. Поштовани г. Комар, молим Вас, не мијешајте идеологију и човјечност као суштину – Милошевић је горко, ужасно горко платио своје, али, вјерујем, и неке наше гријехе. Тзв. Тито, нажалост, није – и тај се паклени бријег срушио на Слободана. Да, рећи ћете, сам је то хтио, али несрећа никад не долази сама; знате чиме је поплочан пут до пакла.

    Но, ни Тито, ни Слоба нијесу настали сами од себе, већ су злокобни наш усуд… постоје, нажалост и данас српски, САМО СРПСКИ КАИН И АВЕЉ! Добро то знају наши непријатељи и зналачки користе нашу несрећу. Чинимо што можемо, молимо се искрено Великоме Господу да измири закрвљену браћу или да их коначно призове себи и пошаље тамо гдје злодуси одлазе заувијек…
    И што имамо данас на „крају историје“ ми што дотрајавамо „у туђем веку“ – блиједу немушту зраку свјетлости на (бес)крају тунела.
    А како оно казаше великани: „Славно мрите кад мријет морате!“…Будимо људи да бисмо подигли насљеднике-људе. Учимо и себе и друге да бранимо себе од других, али и да, ради овога и онога свијета, бранимо друге од себе.

    Ово, дакако, није никаква „педагошка поема“, ја немам таквих намјеренија, рекао би јеромонах Макарије, а то вама никако није потребно, ово је само добробитна овоземаљска исповијест и жеља да подијелимо заједничку патњу на ововременом крстоносном Путу бола да још увијек жестоко трајуће Голготе!

    Посебно уважавам, Ви говорите звонким гласом докуменатима потврђене историје, ја туробним гласом емеоција – али и то нам је „дала (заједничка) срећа ил несрећа“ и ко зна „што ће бити до пошљетка“?!

  4. Postovani zemljace Gajuse

    Potpuno ste u pravu kada govorite o etnicitetu. Etnicko odredjenje nije eksponirano iz prostog razloga koji dvadeset i drugu godinu nastojim pokazati iznoseci arhivska dokumenta pisana rukom nasih ljudi. Imali su daleko vise platforme kojima su odredjivali glavna svojstva svog narodnosnog bica. To je glavni problem uvazenog autora Nikole Tolje koji je vrlo nedavno objavio jako obimnu knjigu o dubrovackim Srbima baveci se u tome djelu koje odaje visoku erudiciju samo fenomenom politickog projavljivanja dubrovackih Srba. A naslovom sugerise bavljenje mnogo vaznijim i dubljim pitanjem. Pitanjem njihove narodnosne i krvne pripadnosti. Kazivali oni, ili ne, kojem narodu pripadaju, oni ipak – pripadaju. To Vam je kao sa jezikom. Nazivate ga ovako ili onako, Vi ga ipak – govorite. A govorite ga, dok ga ne deformisete, onako kako su ga govorili herceg Stefan i crnogorski Gorevuci.
    Nase visoke platforme ukvarili su pripadnici snaznog anarhistickog pokreta na cije celo je stao J. B. Tito. U nase vrijeme, vjerujte, i mnogo vise i mnogo trajnije, pripadnici i praktikanti te ideologije koji su u periodu Slobodana Milosevica nasli potrebu da se projave i iskazu kao nacionalni pregaoci. Ogadili su svima doslovno – sve. Ali Vi i ja posjedujemo mnogo, mnogo vise.

  5. Dragi zemljace Gajuse
    Uzdarzavam se od dostavljanja svog telefonskog broja kako bih Vam omogucio poziv i kako bismo dogovorili susret i, nadam se, korisnu saradnju. Vas komentar ocigledno vodi ka izvjesnim cvorisnim pitanjima nase zajednicne zapretane proslosti. Predlozio bih da Redakcija uvazenog Portala Vama licno omoguci uvid u moju mejl adresu. Evo razloga. Zelio bih Vam ponuditi niz snimaka arhivskih dokumenata koja su nastala u dubini vremena. Takodje bih Vas, ako zivite blizu, pozvao na predstavljanje svog Zbornika cirilicnih oporuka Dubrovanika, Trebinja i Herceg Novog. Hronoloski raspon je omedjen godinama 1392. i 1834. Sve su oporuke, dakako cirilicne, a odlucio sam ugraditi i dvije latinicne iz zaledja Dubrovnika (16. vijek) napisane na srpskom jeziku. I one cuvaju jasne odjeke staroslovenskog. Pitanje je, ipak u kolikoj mjeri. Vjerujte, veoma, veoma malo. Veoma ograniceno. Taman toliko koliko cete staroslevenskog pronaci na srednjevjekovnim epitafima Bosne i Huma-Hercegovine u rijecima A SE… Sve dalje je cisti srpski narodni jezik. I tako unaprijeg, ka vremenu Vuka Stefanovica i nasem vremenu. Kada pogledate mnozinu dokumenata pisanih cirilicom od naseg domaceg svijeta, vidjecete jasno (a ja sam spreman da Vam to omogucim u Herceg Novom) da su nasi preci i citav vijek prije pobjede Vukove reforme pisali po Vuku. To je, naprosto, donijela potreba da se pise jasno i citljivo, a bilo je mnogo vise pismenih nego to mi sebi predstavljamo. Vjekovima prije Vuka nas svijet u svim predjelima nastanjenim Srbima pisao je po Vuku. (jer Srbin je, sjetite se Cajkanovicevih nevjerovatnih sinteza, Vuk). Reformu pisma je i prije Vuka, pokazuju to hiljade arhivskih dokumenata (stima, oporuka, ugovora) iz nasih obalskih komuna koje sam stampao, izveo sam narod. Vuk je sistematizovao, formalizovao, naucnom i kulturnom svijetu predstavio. Dubrovacka republika pise svima na Balkanu cistim srpskim narodnim jezikom. Ako mi se javite, pokazacu Vam dopis bosanskog tefterdara Redzepasica dubrovackoj Vladi kojim je kori sto je na odredjenu visoku instancu u drzavi pisala srpskim pismom, a on sam, koji kori, pise gotovo po Vuku dva vijeka prije Vuka. Nivo zvanicnosti je cesto nesto drugo. Srpske vladarske povelje ce svakako biti pisane drugacije, ali ako uzmete oporuke, na pr. Jelene kceri Svetog kneza Lazara, hercega Stefana, Radina Butkovica, dubrovackih podanika nastale tokom 14 (!) vijeka, pa i stotine drugih cak i vladarskih, vidjecete i citati samo srpski jezik i ni jedna jedina recenica nece Vam biti nejasna. To Vam u neku ruku dodje kao kada nasi Novljani koji zive u varosi, malo se pogospodivsi za Italijana ili Francuza, u kucama ili pjaci progovore starnim jezikom. Molim Vas, javite se i dodjite u pridvornu kapelu Sv. Nikole na Toploj nasega zajednickog mitropolita Savatija i njegovog sinovca Stefana, kojega je od primitivizma vladajucih branio cio uceni i kulturni svijet. Nista nije pogodilo istoriografiju o Crnoj Gori (a jeste je pogodilo) sto nije pogodilo ukupnu istoriografiju o Srbima, o cjelini naroda. Ali, dajte da vidimo kako mitropolit Savatije na Savini obavlja hirotoniju mitropolita Crne Gore imenjaka Ocinica skupa sa Dabro-bosanskim i hercegovackim mitropolitom, kako sabira hiljadu dukata za otkup vladike Danila, kako Danilo pise preporuku ruskim zvanicnicima za put u Rusiju Stefana Ljubibratica, kako Crna Gora polovinom 18. vijeka pise svoju legitimaciju providuru u casu kada ceka razur. Kako nasi stari ispovjedaju istost. Konacno, prije svega, da se sjetimo ocinske ruke nemocne da othrani jer iz preskromnih cirkadijalnih ritmova kraske vrtace ne moze da izvuce vise nego sto izvlaci. A ipak, da gleda na Vizant, na Jerusalim, na Konstantinopolj, na Cetinje. Na cjelinu.

  6. Uvazeni citaoci Portala In4s
    Ni jednoga casa nije mi namjera da ubjedjujem. Namjera mi je da pozovem na prostojnost. I nadasve, da kazem da je neobicno vazno da bilo sto, sto stvaramo kao literaturu, bude do te mjere arhivski utemeljeno da takve prinose moze vrednovati svjetska naucna zajednica, istrazivaci i najvise naucne ustanove u veoma dalekim zemljama. Rijecju, da izdrzi probu vremena. Ko u Crnoj Gori moze sumnjati u moje starocrnogorsko porjeklo. Ko moze dovesti u pitanje starocrnogorsko porjeklo preteznog dijela nevesinjskih i ljubinjskih rodova. Ko moze dovesti u pitanje humsko porijeklo najstarijeg, u kotorskom arhivu posvjedocenog, najstarijeg ziteljstva Stare Crne Gore (Kovijanic). Mi smo narod jednog ognjista. Jedne balkanske kuce. Nasa je istorija – istorija hriscanskog balkanskog martirijuma koji je kovitlao starim Balkanom u prvim vjekovima Hristove ere. I kada su mu prinosili vojnici rimskih legija. I nasi humsko-hercegovacki i crnogorski preci zagledani u istorijski horizont velikog istocnoromejskog carstva. Pogledajte o ustancima srpskog kaludjera Vasilija i prezvitera Petra Jagodica u Dalmaciji u osvit 18. vijeka. Ispitajte pomno razloge zatvaranja Petra Lazarovica na cetrdeset i pet godina mletackog zatvora. Petogodisnje tamnovanje Vukasina-Stefana Ljubibratica Citajte o mitropolitu Danilu i mitropolitima Rudjicima u Novom (da ne iskoracim iz 18. vijeka). Potpuno mi je nevjerovatno i ispunjava me ponosom taj ocigledni istorijski obrazac sastavljanja jednog naoko autarhicnog i u seoski atar zatvorenog dinarskog svijeta koji svaki korak odmjerava prema njegovj korisnosti, i istovremeno, teznja nepreglednom vizantijskom drzavno-politickom okviru i u eri njegova ugasnuca. Nasi stari su ljudi nepreglednog vidika. Djelom, radinoscu, svakodnevnicom (antropogeografskim postupkom), kadri da vas uvedu u opazanja o svome etnopsihickom pecatu koji zabrinjava skucenoscu i istovremeno, snagom narodnog genija, temeljnoscu narodne vjere, vidika sirokog kolika je Vizantija. Ovi mucenici nisu branili Crnu Goru ili Hercegovinu. Ratovi koje su vodili se ne mogu pobrojati. Zrtve se ne mogu pobrojati. Sveci se ne mogu pobrojati. Oni su branili nesto mnogo vece i od Crne Gore i od Hercegovine i od sebe samih i od svojih sinova i kceri.

    1. Поштовани г. Комар, сваке је хвале вриједан Ваш труд у одбрани србства и његовог насљеђа на просторима Старог Захумља и Зете, али једно је уистину несхватљиво – зашто то чините у оваквим јављањима увијек и искључиво хрватском латиницом! То је заиста жалосно… Јер, латиница је била и остала окупаторско и превјеричко писмо (расрбљених) Срба!

  7. Ne znam dopustaju li pravila uvazenog Portala, ali da se pokusam ukljuciti u razgovor. Otvaranjem arhiva Republike Turske tek ce pristici ogromni broj podataka o srpskim zemljama koji i do sada, krajnje fragmentarni, obezbjedjuju poglede na snagu djelatnih instrumenata etnogenetskih razvidjanja u polju etnicke slike staroga Balkana. Ti su instrumenti gotovo nistavni. U svakom slucaju, prvi sam u literaturu unio odrednicu temeljni balkanski narod. Taj dinarski svijet predstavlja konvolut staroga, cak paleobalkanskog supstrata i srednjovjekovne imigracije koja ukljucuje i dvovalentnu avarsko slovensku kolonizaciju i licno nikada nisam mislio da su na pr. Kotromanici zaperak nekog drugog do ilirskog. Isto to ne mislim ni kada su u pitanju na pr. Hrabreni. Ali znam da su Hrabreni najkrupniji ktitori Pravoslavne crkve u opsegu kasnosrednjovjekovnog Huma/Hercegovine. Slozene sociopoliticke nivelacije vodile su sastavljanju u jedno pravoslavno tijelo. Ni citavi dubrovacki Arhiv ne moze pruziti kompletnu sliku, mada znamo da Senat dopusta da se krajem 14. vijeka (jos svoje rane vidaju ucesnici boja na Kosovu) Zeta oznaci kao zemlja naseljena Srbima. Ne mogu da dokucim na koji nacin bi Dubrovnik podrazumjevao diferencijaciju na Srbe i Nesrbe. Tako to, puno kasnije, ne omogucavaju ni turski poreski popisi Stare Crne Gore (Ahmed Alicic). Ne postoji kljuc za naucno utemeljeno konstituisanje crnogorske etnicke samosvojnosti. Turski arhivi pokazace realne istorijske dosege i uticaje srpske zemlje mnogo potpunije nego to mogu dokumenta dubrovackog Arhiva. Sigurno je da ce takvi putpuniji uvidi potvrditi veoma formalne izjave zakonodavnih tijela mediteranskih drzavnih formacija velikog istorijskog trajanja i tradicije. Konacno, veoma je zanimljivo pogledati drzavna akta nastala u samom Carigradu upucivana diljem Balkana sa najvisih drzavnih tacaka. Sacuvana su u Dubrovniku i nudim se za pomoc svakome znatizeljniku da ih pogleda, da pogleda njihovo pismo i jezik i da zajedno ucinimo uporedjenja sa drzavnim hartijama Srbije u vrijeme njezina smiraja pod poslednjim Nemanjicima.

    1. g. Komar, Uz sve postovanje za vase poznavanje istorijskih cinenica – koje ne mogu da sporim i da hocu, jer ih ne poznajem dovoljno – mislim da sve stavljate u pogresan kontekst. Zaboravljate na administrativni sistem Otomanske (Osmanske) imperije koji je stanovnike dijelio po crkvenoj pripadnosti (a ne etnickoj, jer taj pojam etniciteta nije ni postojao u modernom smislu). Tako je i stvorena Pecka patrijarsija koja je po teritoriji bila veca od „carstva Dusanova“ a svi stanovnici na toj teritoriju usu bili „srpski milet“ (narid, raja). Tako je i Cetinjska Mitropolija bila pod crkvenom jurisdikcijom Pecke Patrijarsije. Mada de faco je nije priznavala jer nije placala poreze (uzgred, Turci nijesu kupili poreze direktno – to su u njihovo ime radili popovi tj. Pecka Patrijarsija). Tako da je sasvim logicno da su Crnogorci u turskim arhivama bili pominjani kao „srpski milet“. Medjutim, ti isti Turci su sasvim razlicito nazivali i CG (Karadag) i Crnogorce (Karadagli) i Srbiju (Sırbistan) i Srbe (Sirp).

      Sto se jezika tice – svi na Balaknu su govorili staro-slovenskim jezikom. Cirilo i Metodije su na taj jezik (Slovena iz okoline Soluna) – kasnije poznat kao crkveno-slavenski, ili slaveno-srpski. itd. – preveli Sveto pismo i stvorili cirilicu. Modedrni srpski jezik i pismo je stvorio tek Vuk Karadzic.

  8. Samo da pojasnim, Makedonci su mi izuzetno dragi, riječ je o dobrom, čestitom, vrijednom i trpeljivom narodu, nezavisno od toga jesu li srpskog, bugarskog, vlaško-cincarskog ili helensko-grčkog etničkog korijena! Međutim, duboko prezirem jedan dio njihove kvazinaučne i političke „elite“ koja falsifikuje njihovu istoriju, a čija je posljedica onaj jezivi kvazibarokno-klasicistički kič i neukus izgrađen u centru Skoplja! Očekujem da se slične „četvrti“ izgrade u Prištini, Tirani i Podgorici, jer i u tim „metropolama“ vlada sličan (ne)ukus!

  9. Ha, ha, Milenkovski Crnogorac, pa još hiljadu godina! Bijedni su ovdašnji nacional-šovinisti kad podršku traže među jedinima koji su veći falsifikatori od njih samih, a to su velikoalbanski skribomani koji tvrde da su oni „stariji i od egipatskih piramida“, kao i „makedonstvujušči“ pseudoantički kradljivci helenskog identiteta koji se samoprozivaju nasljednicima Filipa i Aleksandra Makedonskog! FUJ!

  10. Samo vi trazite dokaze iz proslosti o svojem porijeklu.
    Mi Crnogorci nemamo potrebu da ih trazimo
    Duklja Zeta Crna Gora
    Vise od hiljadu godina imamo svoju drzavu.
    Drzava=Narod.
    Svaka rasprava je zaludni posao

    1
    2

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *