И овога је било: Како је аустријски цар бранио Србе од Хрвата
1 min read
Леополд II (1747-1792) био је владар из династије Хабзбурга, прво велики војвода Тоскане од 1765. до 1790, а затим и цар Светог римског царства од 1790. до своје смрти. Такође носио је титуле надвојводе од Аустрије, краља Угарске и краља Чешке.
Царство је у тренутку Леполдовог ступања на престо већ било уплетено у рат против Османског царства у савезу са Русијом. Свиштовским миром, који је потписан 4. августа 1791. године, царство је поново султану препустило Београд и централну Србију.
У време Леополда Другог, Хрвати су покушавали да српске крајеве ставе под власт хрватских феудалаца у Аустрији. Срби су тражили да се одржи аутономија – и даље независне од мађарских и хрватских феудалаца, па су одржали свој Сабор у Темишвару 1790. године. Леополд Други је послао поруку Сабору Срба и посведочио да су Срби староседеоци Славоније, Срема и Бачке.
Ево те поруке:
„Што се Мене тиче, држим да је српски народ, и пре рата с Турцима, живео у Срему, Славонији и Бачкој, а приликом рата, једнодушно у поновном освајању истих предела, учествовао, те и сад тамо живи, па да, стога, на те земље и највише права има.“
(Извор: Трипод (Слободан Јарчевић: Средњовековни документи о Србима у Крајинама, Расен)
Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:
Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine odnosi u politi
čkom životu Dalmacije se mijenjaju. Razvila se borba oko pitanja da li je
Bosna i Hercegovina hrvatska ili srpska, što dovodi do rascjepa u
Dalmatinskom saboru između hrvatskih i srpskih pokrajina, dok su do
tada hrvatsko-srpski odnosi bili jedinstveni. Srpski poslanici su isticali da
Dalmacija treba biti autonomna.4 Te suprotnosti između Hrvata i Srba vješto
je koristila bečka vlada za sprovodenje svoje politike u Dalmaciji – divide
et impera.
No, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća javlja se nova politika o
nužnosti sloge i jedinstva između Hrvata i Srba te sjedinjenja Dalmacije s
Hrvatskom. To je došlo do izražaja u „Riječkoj rezoluciji“, a naročito u
„Zadarskoj rezoluciji“ iz 1905. 5 Zahtjevima za sjedinjenje Dalmacije s
Hrvatskom Beč nije udovoljio, taj problem je riješen tek 1910. kada je
raskinuta državno-pravna veza Dalmacije s Austro-Ugarskom Monarhijom.
Organizacija uprave
Prva briga Austrije, kada je dobila Dalmaciju, bila je da organizira
upravu i sudstvo. Organiziranje uprave povjereno je posebnoj Dvorskoj
komisiji u Beču. Među prvim prijedlozima bio je taj, da bivše Ilirske
provincije tvore jednu kraljevinu „KRALJEVSTVO ILIRSKO“ koje bi imalo dva
gubernija: ljubljanski i zadarski 0 . Međutim, to se nije ostvarilo; novi
prijedlog od 1. veljače 1816. bio je da se Ilirske pokrajine združe pod
imenom „KRALJEVSTVO ILIRIJA I DALMACIJA“ 7 , ali ni to nije prošlo. Prema
Carskom patentu od 3. kolovoza 1816. o osnutku Kraljevine Ilirije,
Dalmacija, u čiji su sastav ušli Dubrovnik i Boka kotorska tretira se kao
posebna cjelina, od 1817. nazvana Kraljevina Dalmacije, izravno
podvrgnuta Beču, s talijanskim službenim jezikom. 8 Glavni grad Kraljevine
Dalmacije bio je Zadar. Na čelu pokrajinske uprave stajao je gubernator (već
od 1813. general Tomašić) koji je imao i vojnu i civilnu vlast sve do 1902.
godine kada se te dvije funkcije odvajaju.9 Uz namjesnika postoji Zemaljska
vlada (Landesgubernium) kao najviši organ pokrajinsko-činovničke uprave
koja od 1852. dobiva naziv Namjesništvo (Luogotenza)10
. Pokrajinska vlada
bila je izravno podvrgnuta ministarstvima u Beču. Područje Dalmacije se
koncem 1815. godine dijeli na okruge: zadarski, splitski, dubrovački i
kotorski, a već početkom 1816. dijeli se na pet okruga: zadarski, splitski,
Evropa je uvjek znala istinu mali se u politice kako tdada ttako i danas nije istinom koritla vec interesima,a mi to nikako da naucimo.
ne cudi sto Kradjordje neke stvari nije mogao razumjeti ,ali Milos itekao je rzumio i shvatio.
danas Vucic pominje Milosa kao on ce da ga slijedi,ali iako nepismen Milos je bio ostrouman i proniciljiv ,ne uvjek na nvou epskog junaka ali vrlo intelegentan.
Austrija je imala ponekad i svijetlih trenutak prema svojim podanicima ,jer jetacno znala da Hrvatima ne treba datti nikakvu vlast u okviru monarhije nad Dalmacijom i Bokom,iako neki Hrvati to smatraju za postojanje Hrvatske,medjutim to i je tek Tudjman ostvario od tda imaju drzavu ili mogu reci da je imaju.
Ima i Hrvatskih pisaca koji to dobro znaju samo ih niko ne cita ajos manje citira.
Frane Ivković
Historijski arhiv Zadar
Rudera Boškovića bb
Zadar
ORGANIZACIJA UPRAVE U DALMACIJI ZA VRIJEME
DRUGE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1814-1918.
Autor u ovom radu prikazuje razvoj uprave u Dalmaciji za vrijeme
Druge austrijske vladavine od 1814. do 1918. Daje opći povijesni prikaz
prilika u Dalmaciji koje su utjecale na razvoj uprave. Opisuje organizaciju
uprave i sudstva, jer se upravne od sudskih funkcija odvajaju tek 1868.
godine, kao i razne upravno izvršne organe.
OPĆE POVIJESNE PRILIKE U DALMACIJI
Mirom u Campo Formiju 1797. godine prestala je mletačka vlast u
Dalmaciji. Ugovorom o primirju u Leobenu (17. listopada 1797.) Austrija
je dobila Dalmaciju s Bokom kotorskom. Ta prva austrijska uprava trajala
je osam godina i u tom kratkom razdoblju izvršene su znatne sudske i
upravne reforme.
Austrijsku reorganizaciju uprave i sudstva prekinula je francuska
okupacija Dalmacije 1806. godine. Poslije poraza Austrije kod Austerlitza
(2. prosinca 1805.), Austrija se mirom u Bratislavi, 26. prosinca 1805.
godine, morala odreći Dalmacije. Francuske trupe zauzele su Dalmaciju
sredinom 1806. godine i ostale u njoj do Napoleonovog sloma 1813. Pod
francuskom vlašću Dalmacija je prošla kroz dvije faze svoga državnog
razvitka. U prvom razdoblju od 1806. do 1809. godine Dalmacija se
nalazila u sastavu francuske Kraljevine Italije, a u drugom razdoblju od
1809. do 1815. (stvarno do 1813., jer je Austrija već tada ponovno
zauzela Dalmaciju) ulazi u sastav Ilirskih provincija sa sjedištem u
Ljubljani.
Karakteristika francuske uprave je u tome, što je u kratkom vremenu
nastojala primijeniti u Dalmaciji moderne građanske zakone i odvojiti
sudstvo od uprave pa je u tom smislu izvršila organizaciju uprave,
sudstva te raznih izvršno-upravnih organa. Francuske pokušaje da to i
provede prekinula je Austrija ponovnom uspostavom svoje vlasti u
Dalmaciji od 1815. do 1918. godine.
Naime, austrijske trupe ušle su u Dalmaciju u prosincu 1813., u
Dubrovnik u siječnju 1814. i u Boku kotorsku u srpnju 1814. godine. Na
Bečkom kongresu 1815. godine navedeni posjedi priznati su Austriji.
Tako je započeo dugi period austrijske uprave u Dalmaciji, koja se od
1817. naziva Kraljevina Dalmacija. Kao zasebna austrijska pokrajina
podvrgnuta je centralističkoj vlasti u Beču, bez ikakve samouprave, a
apsolutističku politiku provodio je kancelar Metternich, gušeći volju
naroda za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Narodni interesi
ipak se nisu mogli potpuno obuzdati, što je došlo do izražaja u Ilirskom
pokretu koji je imao brojne pristaše u Dalmaciji.
Borba za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom posebno se pojačala
revolucionarne 1848. godine. Te godine dolazi do smjene na prijestolju:
Metternich se morao odreći dužnosti kancelara, ukinuta je cenzura,
donesen je ustav, novi car postao je Franjo Josip I, za gubernatora
Dalmacije imenovan je ban Jelačić koji nikad stvarno nije postao
guverner Dalmacije. Ustav koji je car oktroirao 7. ožujka 1849. nije stupio
na snagu, a krajem 1851. uvodi se ponovno apsolutizam, nazvan po
ministru unutrašnjih poslova Bachu – Bachov apsolutizam. Punih 10
godina nije se raspravljalo o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom.
Nezadovoljstvo naroda, vojni porazi koje je Austrija doživjela 1859. u
borbi protiv Sardinije i Francuza i sve veća financijska i moralna kriza
prisilili su cara da napusti apsolutizam i uspostavi ustavnost. U rujnu
1860. sastalo se prošireno „Carevinsko vijeće“ u Beču, koje je raspravljalo
o raznim pitanjima, među kojima o unutarnjem uređenju Austrije, kao i o
sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Jedni su bili za sjedinjenje, a drugi
protiv. 20. listopada 1860. godine objavljena je carska diploma kojom se
najavljuje napuštanje apsolutističkog te uvođenje ustavnog vladanja. U
diplomi je naglašeno da će se ubuduće zakoni donositi i ukidati jedino uz
sudjelovanje zemaljskih sabora i državnog vijeća. Carskim patentom od 26.
veljače 1861. uspostavljeno je ustavno stanje. Dalmacija te godine dobiva
svoj Sabor sa sjedištem u Zadru i od tada šalje svoje zastupnike u
Carevinsko vijeće u Beč.
Ovdje treba istaći jednu specifičnost Dalmacije (kod nas j u je prvi
uočio Ferdo Čulinović2
), koja se po austrijskim zakonima smatrala
austrijskom pokrajinom, a po hrvatsko-ugarskom državnom pravu
hrvatskom pokrajinom. Po „Osnovnom državnom zakonu“ Austrije od 21.
prosinca 1867. godine Dalmacija je proglašena i uređena kao austrijska
pokrajina. Međutim, po Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., koju je
također sankcionirao austrijski car, Dalmacija je proglašena sastavnim
dijelom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. „Dakle – u isto vrijeme
važila su za Dalmaciju dva zakona koja su međusobno bila suprotna. U
političkom razvitku Dalmacije prevagu je odnio austrijski dvor, kojemu je
bilo u interesu da i dalje odvaja Dalmaciju od Hrvatske.“ 3
Poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe vlada je pooštrila svoju borbu
protiv pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, podupirala je
autonomaše i talijanizaciju, a progonila hrvatski narodni element u
Dalmaciji.